POGREŠNE PERCEPCIJE

Događa nam se, privatno ili javno da neki problem, tešku situaciju vidimo pogrešno. Ta pogrešna percepcija dovodi do pogrešnog načina rješavanja problema a on se ponekad očituje u dihotomnom stavu – ili/ili. Vidimo samo dvije mogućnosti, dva izlaza iz situacije, samo dva načina rješavanja problema, a to je najčešće pogrešno.

Tipična pogrešna percepcija situacije javlja se ako liječnici pa i rodbina, u susretu  s teškom ili čak neizlječivom bolesti vjeruju da postoje samo dvije mogućnosti u odnosu na bolesnika: reći ili ne reći istinu? Dilema je prividna zato što svakako bolesnika treba upoznati s njegovim stanjem, ali pitanje je kako to učiniti i koliko mu reći? Ljudi se razlikuju po spremnosti da prihvate istinu koja je bolna ili čak zastrašujuća. Zato će za neke bolesnike  istina o stvarnom zdravstvenom stanju sasuta u lice bez pripreme i izrečena u jednom dahu, biti uništavajuća. Ali za neke druge to će biti poticaj za određene aktivnosti dok još za njih ima vremena.     

U posljednje vrijeme sve se češće javljaju suprotstavljena mišljenja o potrebi korištenja tableta u školama. I opet se problem često svodi samo na da ili ne, jer je percepcija situacije pogrešna. Tableti su potrebni, pitanje je naravno koliko ih često koristiti, koje su to situacije, koje nastavne jedinice kada će se uz pomoć tableta nešto brže i jasnije objasniti. Ali također je nužno voditi brigu i o prioritetima. Jesu li tableti jedino što nedostaje našim đacima u školama? Koliko ima škola u kojima prokišnjava krov, u kojima djeca idu na nastavu u tri smjene, u kojima nema novca WC papir ali i za printanje ispitnih listića…

I naravno, nemoguće je u ovom razmišljanju mimoići štrajk prosvjetara. Sve je  započelo, tako mi se čini, Premijerovom pogrešnom percepcijom situacije. A i nastavlja se jer on uporno odbija vidjeti u čemu je temeljni problem. U početku je gosp. Plenković  uvjeravao sindikaliste kako za njihove zahtjeve, novaca nema. A onda je preko noći objavio spasonosno rješenje – odjednom se pronašao novac za povećanje plaća svima u javnim službama!!??

Nevjerojatno je da je ozbiljan političar povjerovao da će na taj način riješiti problem. Činilo se i prije, ali tim prijedlogom je postalo očito, da bit štrajka prosvjetara ne razumije ili ne želi razumjeti. Osnovica i mogući dodaci na plaću nisu ono na što se prosvjetari žale, već koeficijenti koji se odnose na složenost posla. „Mi ne želimo više, mi želimo jednako“ rekla je ovih dana profesorica Ivana Valjak Ilić. Dakle, oni samo žele  da fakultetska diploma u prosvjeti ne bude manje vrijedna nego diploma zaposlenog u policiji, zdravstvu, u HEP-u, u općini, županiji… i td. Prosvjetari naime traže ono što im je oduzeto. U to je vrijeme i nekim drugim grupacijama bio snižen koeficijent zbog opće loše ekonomske situacije. Međutim, gotovo svima je vraćen na nekadašnju vrijednost, a prosvjeti ne.

Da bi se razumjelo zašto prosvjetari inzistiraju na koeficijentu, treba poznavati osnove, ne matematike, nego elementarnog računa. Ako množimo dva broja, a to su koeficijent i osnovica, uz istu osnovicu a različit koeficijent, umnožak će biti različit. A taj nesretni koeficijent je u prosvjeti niži nego za visoko obrazovane u javnim i državnim  službama. I ako se osnovica svima poveća, ona će se opet množiti s različitim koeficijentom (za prosvjetu nižim, za ostale višim) te će razlika u umnošku biti sve veća, na štetu prosvjetara. 

U svim danima od kada je započeo štrajk nismo čuli od Premijera ( barem ja nisam) iskrene riječi, riječi razumijevanja i suosjećanja za učitelje i profesore koji su dugi niz godina strpljivo čekali da se vlast sjeti i njih bez čijeg rada će se uistinu sve urušiti. Jer, ako odgoj i obrazovanje nisu temelj na kojem gradimo budućnost, budućnosti neće biti. I Platon je to znao!

A zašto je Premijerova percepcija problema i dalje pogrešna? Samo zato jer je obojena onim za što optužuje prosvjednike, a to je politizacija tamo gdje joj nikako nije mjesto.