mirjananNIJE U OPROSTU SVE!
Stišalo se uzbuđenje i protesti nakon što je Slobodna Dalmacija prije dvadesetak dana pisala o osobi koja radi kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb, negdje u Hrvatskoj, a ranije se bavila prostitucijom. Doista su gotovo svi mediji imali potrebu komentirati sadržaj napisa iz Slobodne.
Da je bilo neprimjerenog i senzacionalističkog teksta, je, to je činjenica. Ali isto je tako činjenica da su svi čije sam tekstove pročitala krenuli istim kolosijekom, problematizirajući dva pitanja: opraštanje i uloga muškaraca u postojanju prostitucije.
Mnogi su se zgražali kako je moguće da netko kritizira osobu koja je bila prostitutka, umjesto da joj oda priznanje i pohvali je što je završila fakultet i zaposlila se. Isticalo se da svatko ima pravo na pogrešku i svatko bi trebao imati pravo na drugu šansu. U mnogim se napisima spominjala i Marija Magdalena. Pa ako je Isus njoj mogao oprostiti tko smo mi da oprost uskratimo osobi koja se bavila prostitucijom, a nakon toga krenula pravim putem? Ali u ovom se slučaju uopće ne radi o davanju ili uskraćivanju oprosta ili pak nedavanju druge šanse. A spominjanje muškaraca bez kojih prostitucije ne bi ni bilo, u ovoj priči je potpuno nevažno.
Znamo svi gdje živimo i jasno nam je da podatak da je neka žena bila prostitutka ne može dugo ostati tajna. I zato je važno unaprijed razmišljati kakve posljedice za nju ali i za osobe s kojima će raditi, može imati ta činjenica. Pitanje, je li rad s djecom pravi posao za osobu koja se bavila prostitucijom, nema nikakve veze s oprostom. U nekim je poslovima, naime, iznimno važno postojanje povjerenja.
Kako je povjerenje nesigurno i krhko imali smo svi prilike vidjeti u ovom vremenu pandemije. Od svojevrsnih heroja i idola (barem kod djece) članovi Stožera civilne zaštite RH za sprječavanje širenja zaraze korona virusom, postali su vrlo brzo gotovo omražene osobe kojima se ne vjeruje, u čije se riječi sumnja i kada za to uistinu nema razloga. Dio onih koji se do sada nisu cijepili, propustio je to učiniti upravo zato što to Stožer preporuča, a njima više ne vjeruju.
Povjerenje je teško steći, a lako ga je izgubiti. Jedna mudra izreka kaže: „Povjerenje je kao staklo. Ako ga jednom razbiješ, nikada više neće biti isto.“ I to svi znamo i iz osobnog iskustva. A primjer psihologinje koja se bavila prostitucijom a sada radi u Centru za socijalnu skrb, uklapa se u problematiku povjerenja. Ako su djeca klijenti Centra, njihovi roditelji mogu postati sumnjičavi i odbijati savjete koje im daje osoba za koju su saznali čime se prije bavila. Stavovi prema prostitutkama, pa ni bivšim, u nas nisu pozitivni, to je sigurno. A stavovi se vrlo teško mijenjaju, kako je poznato. Zbog toga bi dotična osoba na radnom mjestu mogla biti izložena vrijeđanju, omalovažavanju i ignoriranju, dakle psihološkom zlostavljanju.
Stručnost psihologa, psihijatra, defektologa, socijalnog radnika… nije dovoljna za uspješan rad. Ako osoba s kojom rade nema u njih povjerenja, trud će uglavnom biti uzaludan. I zato je trebalo razmišljati o vrsti posla koji će obavljati osoba koja se bavila prostitucijom kako ne bi ona, ali ni njezini klijenti imali više štete nego koristi od tog posla.
Osobe koje trebaju pomoć Centra za socijalnu skrb i inače znaju napadati i vrijeđati zaposlene, iz različitih razloga. A pogotovo spoznaja o nekadašnjem prostituiranju osobe koja im trenutno pruža profesionalnu pomoć, može biti okidač za neprimjerene reakcije i gubitak povjerenja. Hoće li neko dijete dobiti adekvatnu pomoć ukoliko roditelji započnu „minirati“ sve što dotična psihologinja savjetuje? Iznimno opasna bi bila situacija u kojoj se prividno slažu sa savjetima, ali zapravo bojkotiraju sve. Zbog nedostatka povjerenja.
Farizejstvo nam je svima u krvi. Svi vidimo trun u tuđem oku ali ne i brvno u svom.
‘Gospodarstvenici” kriminalci nam
bježe pred krivosuđem. Poruka mladima- samo dajte. Kradite-može se. Proćete lišo.
Kriminalci treneri bježe u susjednu državu. Neokrznuti. Poruka mladim sportašima – nemoral i kriminal idu ruku pod ruku-ne bojte se. Može se.
Kamikaza na moru i kopnu vozi veleslalom sa svim institucijama. Samo ga sinkopa mori. Poruka mladima- nagazite i zgazite- malo podmazati pa vam neće bit ništa.
Operacije srca bez novca ne idu. Dajte mito, preživjet ćete. Poruka mladim lječnicima- plaća će vam bit džeparac.
……….popis bi mogao bit beskonačan. Centri za socijalnu skrbi imaju svojih propusta i bez bivših prostitutki u svojim redovima.
Vjerujem u drugu priliku. Vjerujem da se iz pepela može podić novi čovjek. Vjerujem, jer bez vjerovanja u boljeg čovjeka ni sama nikad ne bi bila bolja osoba.
Tekst/komentar/razmišljanje autorice završava rečenicom: „Zbog nedostatka povjerenja“ – očito aludirajući na jasno odbijanje mogućnosti da bivša prostitutka radi kao socijalna radnica.
Drugi tekst, kao komentar iznesenih misli završava rečenicom: „Vjerujem, jer bez vjerovanja u boljeg čovjeka ni sama nikad ne bi bila bolja osoba.“
Pronašao sam tekst neke Elisabeth iz Norveške koja opisuje svoje iskustvo kršenja ljudskih prava prostitucijom slikovitim detaljem:
«Oni vas vide kao kurvu, nikada kao nekoga koga bi željeli znati… Ja sam ništa i nisam netko s kim bi se osjećali povezanima. Ja sam samo genitalije koje oni upotrebljavaju. Mogli su si, isto tako, kupiti jednu od onih lutaka na napuhavanje. Ja sam ništa. Ja sam samo komad izmeta… Ja nisam netko koga bi imalo razloga znati… Stalno koristim tampone. Čak i kada nemam menstruaciju. To je zato jer se bojim da smrdim. Nikad ne sjedam previše blizu ljudima. Perem uši deset puta na dan jer se bojim da iz njih izlazi smola. (Hoigard & Finstad, 1992, str. 112-113).“
Ovdje treba dodati: opisano stanje vrijedi sada i zauvijek. Isto je kao i kada ubijete biljku, životinju, čovjeka. Činite to jednom i zauvijek. Ma koliko Vam poslije toga bilo žao, mrtvi se zbog toga neće probuditi niti vratiti. Nikada. Zbog toga možemo cijeniti, vrednovati i analizirati nečije „pokajanje što se bavio prostitucijom“, ali samo to, ništa više od toga. Prihvatiti nečiju izjavu da je „tek sada shvatio što je radio“, potpuna je bedastoća (za nas, ne za njega. Jer on jako dobro znao je, pa zna i sada što je radio. Jer nema NESVJESNE prostitucije).
Uostalom ne možemo pretpostaviti niti situaciju da će „baš svi“ u svom kontaktu s „novom socijalnom radnicom“ biti puni razumijevanja, sažaljenja, spremni pomoći joj… Budite sigurni od 10 osoba koje će željeti pomoći „novoj socijalnoj radnici“ na njezinom putu ozdravljenja, pojaviti će se najmanje jedna osoba, pa još jedna, pa još jedna (i eto ti već grupe) koje će biti zainteresirana i za dobivanje i drugih „socijalnih usluga“ nove socijalne radnice. Bez obzira bila ta osoba stariji maloljetnik, mlađi punoljetnik ili „odrasla osoba“ kojoj bi centar za socijalni rad trebao pokazati pravi put i pomoći. Ukoliko korisnicima usluga centra za socijalni rad „omogućimo“ da uz sve svoje (nesvjesne ili svjesne probleme) započnu razmišljati i o „ljudskim vrijednostima, poštenju i moralnosti“ samih zaposlenika centra, otvorili smo pandorinu kutiju, koja sigurno nema dna, mračna je i smrdi, baš kako je to opisala gospođa iz Norveške.