mirjananČitala sam u nekoliko navrata o studentima čije probleme na fakultetu pokušavaju rješavati njihovi roditelji. Telefoniraju, šalju mailove, dolaze na fakultet… Je li to postalo neko „novo normalno“ ili je takvo ponašanje ipak začuđujuće pa čak i nedopustivo?
Međutim, ako malo bolje razmislimo, doista se moramo zapitati kako očekivati da odjednom, preko noći netko postane samostalan i odgovoran za vlastite postupke. Ako su tijekom cijelog školovanja roditelji rješavali sve probleme svog djeteta, nije čudno da će to pokušati to raditi i dalje. I naravno, dio tih mladih koji više nisu djeca, to i očekuje.
Tijekom osnovne i srednje škole mnogi su roditelji, ( ne svi ) bili uvjereni da moraju rješavati svaku poteškoću, svaki problem koji se pojavi u školi ili zvan nje, neovisno o tome jesu li uistinu oni potrebni ili to njihovo dijete može i mora samo riješiti. Mnogi su, mnogo puta zajedno sa svojim djetetom planirali ostanak kod kuće kako bi se u školi dobila petica iz jednog ili više predmeta. Ovom nemoralnom suradnjom s vlastitim djetetom roditelji su jasno poslali poruku da je varanje opravdano ako je cilj plemenit! Naravno, po njihovoj procjeni. Također, poznato je da često roditelji uskaču u obranu svog djeteta kada se pojavi neki disciplinski problem u školi. I prije nego što znaju o čemu se radi, što se dogodilo, oni su sigurni da njihovo dijete nije krivo. Takav apsurdan stav, vjeruju mnogi, pomaže djetetu. Mnogi roditelji očito nisu ni svjesni koliko griješe. Jer, umjesto da svoje dijete pripremaju za život, oni ga svojim postupcima osakaćuju i čine nespremnim za mnoge životne situacije koje neće uvijek biti ni ugodne, ni lako rješive.
Radeći sve umjesto djeteta, osim što mu se uskraćuje mogućnost da nauči samo rješavati poteškoće i probleme, onemogućuje mu se i učenje odgovornosti. Jer, ako posljedice bilo koje pogreške ili loše odluke padaju na roditeljska leđa, dijete ne dobiva toliko potrebnu povratnu informaciju iz koje bi moglo izvući neki koristan zaključak i u budućnosti se ponašati u skladu s njim. Roditelji očito ne razmišljaju da radeći sve ili gotovo sve umjesto svog djeteta, zapravo vrijeđaju i podcjenjuju vlastito dijete. Svojim mu ponašanjem poručuju da je nesposobno pa zato oni umjesto njega sve rade. Ili, ponekad, da je ono toliko posebno pa nema smisla da gubi vrijeme na rješavanju minornih problema. Ma koji razlog bio, jasno je da je takvo roditeljsko ponašanje pogubno za normalan psihofizički razvoj djeteta, odnosno mlade osobe.
Kada se ti mladi ljudi upišu na fakultet, oni i dalje očekuju da im roditelji budu poslužitelji. Da ih upišu na fakultet, te da rješavaju moguće posljedice ne dolaženja na predavanja, vježbe i slično.
Sve bi ovo bilo komično, da nije uistinu tragično. Oni koji su zakonski odgovorni za dijete do njegove punoljetnosti, nažalost, često svojim odgojnim postupcima otežavaju život svom potomku. Vjerujući da čine dobro, polako ali sigurno guraju svoje dijete na stazu nesamostalnosti, egoističnosti, bahatosti, neodgovornosti, netolerancije… Misleći da sade cvijeće po putu kojim ono gazi, zapravo siju drače koje ga mogu opasno ubosti.
„Naša djeca to je naša starost. Pravilan odgoj, to je naša sretna starost; loš odgoj, to je naša buduća nesreća, naše suze, naša krivnja pred drugim ljudima, pred čitavom zemljom.“ Tako je davno zborio poznati pedagog Makarenko.
Ne bi bilo na odmet razmisliti o ovim rečenicama. Jer sve se češće susrećemo s opasnim posljedicama loših roditeljskih odgojnih postupaka