mirjananNavijači Hajduka ( ali ne samo oni) obično izjavljuju kako silno vole svoj klub, kao što se i navijači koji prate utakmice naše reprezentacije zaklinju u ljubav prema svojoj domovini. Ali to pokazuju na čudan način. Naravno da se svi navijači ne ponašaju divljački. Dapače, mnogi ističu da oni koji izazivaju nerede, i kad su u pitanju klupske utakmice i utakmice reprezentacije i nisu navijači, nego huligani. Zaista je čudno kako to neki, a ima ih podosta, izražavaju navodnu ljubav prema klubu ili domovini: tučom, razbijanjem izloga, automobila, bacanjem kamenja, ozbiljnim povrjeđivanjem suparnika, ali i policajaca. Ovaj su put u Splitu organizirali tuču u jutarnjim satima – dakle sukob je dogovoren, nije ga rezultat utakmice izazvao. Tuča je bila uvertira u utakmicu. Kako što ovisnici ne mogu bez onoga o čemu su ovisni, tako i ovi momci ne mogu bez tučnjave. Koliko je samo kazni platio Hajduk, pa i drugi klubovi i naravno Nogometni savez Hrvatske. Taj je silni novac mogao biti upotrjebljen u neke plemenitije svrhe.
Ali divljačka ponašanja na stadionima u zemlji, ali i izvan nje, nisu za nas nikakva novost. Sve se to, s većim ili manji intenzitetom ponavlja već dugi niz godina. Mjerodavni su zabrinuti, raspravlja se o problemu, održavaju se okrugli stolovi, pišu knjige, ali stvarnog pomaka nema. I odjednom naš Premijer izjavljuje da počinitelje nasilja na stadionima i oko njega treba strože kažnjavati! Divljaštvo vezano uz nogomet vrlo uspješno uzgajamo već desecima godina. Što je do sada bilo s kažnjavanjem? Koliko je izgrednika kažnjeno i kakvim kaznama nakon pojedinog incidenta? Nije valjda na nitko do sada nije znao da se kaznama mogu riješiti ne svi, ali neki problemi te se čekala epohalna Premijerova rečenica?
Tako isto već desecima godina neki muževi ili nevjenčani partneri na čudan način iskazuju ljubav prema svojim ženama/partnericama. I svi vide da se takvo iskazivanje „ljubavi“ ne bi smjelo tolerirati jer vrlo često završava smrću „voljene“ ženske osobe. A svejedno i dalje se vapaje žena za pomoć ne shvaća ozbiljno. Tek kad se dogodi tragedija, onda se malo glasnije i nešto češće govori o potrebi suzbijanja takvog ponašanja i adekvatnijoj zaštiti žena. Ali kada se na konkretni događaj zaboravi, najčešće se ništa bitno ne promijeni. Kao i na stadionima. Svakog čuda za tri dana dosta!
Vidimo da i neki političari pokušavaju kopirati ovakav način iskazivanja ljubavi prema domovini ili svom gradu: laganjem, vrijeđanjem, uzimanjem onoga što im ne pripada… Neki na državnoj razini, a neki se zadovoljavaju samo lokalnom razinom. Najnoviji primjer ipak nije iz Splita (ali još ima nade i za nas). Neka se i metropola ima čime pohvaliti. „Kandidat za gradonačelnika Zagreba Davor Bernardić i Trpimir Goluža (Bernardićev kandidat za dogradonačelnika), danas su agresivnim verbalnim ispadima onemogućili raspravu studenata Fakulteta političkih znanosti s kandidatom za gradonačelnika Grada Zagreba Tomislavom Tomaševićem.“ Bernardić je na čelu velike koalicije koja nastupa pod sloganom Zagreb United! Kako očekivati da studenti i profesori ozbiljno shvate ovu koaliciju kada su joj na čelu ljudi koji očito ne znaju komunicirati na smiren način, uvažavajući onoga s kim se ne slažu i poštujući domaćina koji je susret organizirao.
Moglo bi se ovdje dodati i „zalaganje“ Ujedinjenih naroda ali i europskih država pojedinačno, za prestanak masakra nad civilima u Gazi. Kako to civilizirana, kršćanska Europa može mirno gledati tolike leševe, toliko izgladnjele djece, toliko ranjene djece koja ne mogu dobiti nužnu pomoć? Gdje je nestala ljubav i razumijevanje, potreba da se pomogne? Je li umrla zajedno s papom Franjom?
I onda se svako malo začudimo kada se djeca i mladi ponašaju nasilno, agresivno. Možda se neki u čudu i pitaju, tko ih naučio takvom ponašanju. Da nije tragično, trebalo bi se nasmijati na činjenicu koliko nam samokritičnosti nedostaje. I u obitelji, i u školama, u javnim medijima, u društvu u cjelini.