mirjananKada je započelo urušavanje statusa prosvjetara? Zašto resorni ministar ne razumije i ne želi razgovarati s onima s kojima bi zajedno trebao djelovati i pomoći im kako bi mogli što kvalitetnije obavljati svoju iznimno važnu društvenu ulogu?
Još je Platon isticao važnost, bolje reći neophodnost učitelja za opstanak Atene. A mi, u 21. stoljeću to ne shvaćamo. Naravno da su plaće važne, ali važniji je status profesije, važno je kako se vrednuje rad učitelja u odnosu na stručnjake drugih profesija. To je vidljivo kada se pogledaju često spominjani koeficijenti. Oni naime odražavaju (trebali bi) uz formalno obrazovanje i složenost posla, odgovornost, domenu suradnje i komunikacija, sposobnost upravljanja te moguće posebne uvjete rada. Bilo bi zanimljivo znati tko i kada proveo stručnu analizu radnih mjesta učitelja (na svim razinama obrazovanja, ali i svih drugih profesija)) na temelju koje su trebali biti utvrđeni čarobni koeficijenti!
Osim države koja se postavlja maćuhinski prema prosvjetarima, i roditelji su (naravno ne svi) počeli iskazivati sve veće nepovjerenje u ono što rade učitelji. I kada je domena znanja u pitanju, ali i kada se radi o odgojnoj sferi. Roditelji i učitelji trebali bi težiti istom cilju, a to bi uz stjecanje znanja, savladavanje nekih vještina, razvoj kognitivnih sposobnosti učenika… trebalo uključivati i proces socijalizacije, prihvaćanje različitosti, pomaganje, suosjećanje, prihvaćanje odgovornosti. Nažalost, svjedočili smo pokušajima roditelja da kroje neke nastavne planove i programe, bojeći se da će njihovo dijete u školi naučiti nešto s čime se oni se slažu. Bilo bi korisno da roditelji znaju da je vjerojatnost da dijete usvoji vrijednosni sustav kojim ga oni poučavaju vrlo velika, ukoliko se ponašaju s skladu s onim što „propovijedaju“. Strah bi bio opravdan, samo ako se roditelji ponašaju farizejski.
Mnogi roditelji se ljute na učitelje i zbog ocjena jer su uvjereni da oni mogu bolje procijeniti znanje svog djeteta !? Luda trka za ocjenama proizlazi iz svima poznate besmislene prakse, da se u srednju školu učenici upisuju samo na temelju ocjena. I zbog toga se na djecu, ali i na učitelje vrši pritisak da su jedino važne ocjene. To naravno ima dvostruki negativni učinak. S jedne strane taj silni pritisak neka djeca ne mogu podnijeti i slamaju se pod tim teretom. I naravno stradava njihovo mentalno zdravlje. S druge strane djeci se šalje poruka da nije važno jesu li odgovorni, tolerantni, spremni pomoći drugome, suosjećajni… važne su jedino ocjene. A one nažalost, kako isto svi znamo, nisu uvijek odraz znanja. Broj je važan, a ne kvaliteta i količina znanja koja stoji iza njega.
„Ocjene nisu presudne – važnije nam je da djeca i učitelji budu sretni u školi!“ naglasila je profesorica emerita sveučilišta na Islandu, Lilja M Jonsdottir kada je bila gošća Splitskog sveučilišta. Uz to je nadodala: „Čini se da naša djeca vole školu i čini se da je većina njih sretna u školi. Osjećaju da puno nauče, iako se to ne odnosi konkretno na neki predmet, na matematiku, jezike ili društvene znanosti. Već puno uče o međusobnom poštovanju, suradnji, toleranciji, usvajaju društvene vještine, zbog čega će biti sretni(ji) u životu.“
Svjedoci smo da se već godinama u nas zanemaruje odgojno djelovanje u školama. Poneka radionica na temu vršnjačkog nasilja ili borbe protiv ovisnosti ne može „pokriti“ domenu odgojnog djelovanja. Profesorica Jonsdottir je jasno izrekla kako bi trebalo izgledati kvalitetno bavljenje đacima. Učitelji i roditelji bi morali pomagati a ne odmagati djeci i mladima u odrastanju. Jer svjedoci smo da je njihovo mentalno zdravlje svakim danom sve ugroženije. Od utjecaja društvenih mreža koje može biti vrlo opasno i štetno ih nije moguće u potpunosti zaštititi, ali loš utjecaj roditelja i uvjetno rečeno škole, trebalo bi svesti na minimum.
Rješenje sadašnjih problema u našim školama je zapravo vrlo jednostavno: svatko bi trebao raditi samo svoj dio posla. Na prvom mjestu Ministarstvo, pa učitelji i roditelji. Ali kvalitetno i odgovorno, u nadi da znaju što je uistinu njihov posao! I ne soliti pamet drugome, nego se usredotočiti na vlastitu!