MORALNA ODGOVORNOST?!

Što je uopće odgovornost? Svakako u životu susrećemo mnogo različitih vrsta odgovornosti. Na primjer, govorimo o odgovornosti prema sebi, prema drugima, prema obitelji, odgovornosti u školi/na poslu, a nikako ne bismo smjeli zaboraviti na moralnu i politička odgovornost.

U rječniku se može pročitati da je odgovornost savjesno i valjano obavljanje dužnosti. Odgovorna osoba napravi ono što kaže da će napraviti. Vrlo je slično kao i biti pouzdan.  Ako odgovornoj osobi, djetetu povjerimo neki posao, s velikom vjerojatnošću očekujemo da će sve biti urađeno kako je dogovoreno.

Bilo je u nas od devedesetih,  političara koji su u određenom trenutku procijenili (ili su bili potaknuti na to) da je neki njihov potez ili odluka bio loš ili pogrešan i podnijeli su ostavku na svoj položaj. Dobro se sjećam tadašnje ministrice zdravstva, Ane Stavljenić-Rukavina, koja je zbog afere Baxter, afere s dijalizatorima  podnijela ostavku na svoj položaj.  Naravno da izravno nije bila odgovorna za tu aferu, ali se kao ministrica ponijela politički odgovorno. U njoj se probudio osjećaj rijetko spominjan u nas, a to je osjećaj moralne odgovornosti. Ne moramo nužno osobno nekoga udariti, nešto ukrasti, ne provjeriti valjanost nekog aparata ili pomagala, ne čitati detaljno dokumentaciju nekog natječaja i tako dalje, a da smo ipak moralno odgovorni za ponašanja onih koji su nam podređeni, koji su dio grupe ili sustava kojim upravljamo.

U Švedskoj se dogodilo da je političarka bosansko-hercegovačkog porijekla Aida Hadžialić, dala ostavku na mjesto ministrice nakon što je ulovljena za volanom s 0,2 promila alkohola u krvi.

Međutim, u nas je  politička odgovornost vrlo često nepoznanica. Pojam čije značenje bi tek trebalo definirati, iako živimo u 21. stoljeću. A u Hrvatskoj enciklopediji se može pročitati kako se „u engleskoj parlamentarnoj praksi s kraja XVIII. i početka XIX. st. uvriježilo i prethodno podnošenje ostavke, čime je stvorena politička odgovornost za svrsishodnost određenoga postupka, bio njime povrijeđen neki propis ili ne”.

U nas na svakom koraku susrećemo neizvršena obećanja, ne provođenje zakonskih odluka, ne obavljanje svojih dužnosti, ne kažnjavanje lopova i varalica, u politici i izvan nje, ali posljedice za takva ponašanja najčešće izostaju! Ostavke se podnose pod pritiskom, ne savjesti, nego javnosti ili Premijerovih visoko uzdignutih obrva.

Onkološkim pacijentima je obećano da na prvi pregled neće čekati dulje od sedam dana, ali to baš i ne funkcionira. Tko je odgovoran?

Djeca koja trebaju smještaj u domove često ostaju pre dugo u nefunkcionalnim obiteljima, što ponekad ima tragične posljedice. Tko je odgovoran?

Na ne građevinskim zemljištima niču vile, tko je odgovoran?

Vjerujemo li da su mnoga današnja djeca predodređena da budu nasilnici, jer takva su vremena!? Očito je, međutim, da smo zakazali u svojim odgojnim ulogama na mikro i makro planu, kako u obitelji tako i u društvu općenito. Razmišljamo li kao roditelji, učitelji, javni djelatnici o svojoj odgovornosti za takvo stanje?  

Vjerujem da smo još uvijek užasnuti tragedijom koja se dogodila u Malom Lošinju kada je rampa trajekta Lastovo ubila trojicu pomoraca i teško ozlijedila četvrtog. Da užas bude još veći pobrinuli su se ministar Butković i premijer Plenković. Ostali su bez riječi, bez komentara puna četiri dana!!!? A kada su se oglasili bio bi bolje, kako netko reče, da i nisu. Barem bi ostao dojam da su imali nešto suvislo za izgovoriti, ali su iz pijeteta ostali nijemi. Ni to ne bi bilo u redu, ali ovako je bilo skandalozno. Na prozivke sindikata pomoraca, Premijer je rekao „da je riječ o nereprezentativnom sindikatu, koji je medijski prisutan, pomaže onima koji žele raditi medijski pritisak na Upravu Jadrolinije, ministra, Vladu”. Na pitanje o ranijim upozorenjima o problemima u Jadroliniji, premorenosti radnika, smanjivanju posada, stanju flote iz sindikata pa i iz Nadzornog odbora Jadrolinije, Plenković je upitao „kakve to veze ima s nesrećom”?!!  Uistinu, potpuno bespotrebno pitanje!!!

A na pitanje je li onda posada sama kriva jer nije prijavila kvar, premijer je lakonski  odgovorio da „istrage traju” te da „dok nemamo cjelovit nalaz i stav nadležnih službi, sve drugo su špekulacije i pritisci”.

Naravno, ni spomena o moralnoj odnosno, o političkoj odgovornosti onog koji rukovodi Jadrolinijom, kao i resornog ministra. Nered, neprofesionalno ponašanje, kupovanje starih brodova, ignoriranje upozorenja, osamnaesto satno radno vrijeme pomoraca, ….koga briga! Konkurencije nema, pa si „Jadrolinija“ može priuštiti da radi kako njoj odgovara!

„Politička odgovornost je veća od ostalih odgovornosti i upravo zato, bez obzira na to što kazneni postupak nije ni blizu kraja, kolege su procijenile da je ovo trenutak u kojem politička odgovornost nadilazi kaznenu ili zakonsku odgovornost i da moraju podnijeti ostavke….političar se mora tako ponašati”, zaključio je svojedobno jedan naš političar.

Možda dočekamo da ovakvo razmišljanje, pa i djelovanje konačno postane praksa!