mirjananU zadnje vrijeme sve češće čujem glas neponovljivog sportskog novinara Mladena Delića, kako uzvikuje onu, nama starijima dobro poznatu rečenicu: „Ljudi moji, je li to moguće?“ Naravno primjenjivu danas u sasvim drugom kontekstu od originalnog.
Mi smo uistinu posebna zemlja, odnosno ljudi koji ovdje žive imaju rijetko viđene sposobnosti. Svejedno je koji fakultet je netko završio i je li ga uopće završio jer naši su ljudi sposobni raditi poslove za koje se nisu školovali. Takvi smo, polivalentni i omnipotentni!! Tako, na primjer, ista osoba može biti ministar u četiri različita ministarstva, veterinar može voditi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, ekonomisti vode centre za socijalnu skrb, priznati znanstvenik i vrhunski kardiolog došao je na čelo Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike… Ima toga na pretek!
Škole su, kako bismo to svi trebali znati, po definiciji odgojno obrazovne institucije! Ali ovo odgojno mnogima stvara probleme i nedoumice. O tome govori i napis Drage Hedla o osmogodišnjem dječaku, učeniku drugog razreda osnovne škole u jednom slavonskom gradu. Dječak boluje od hidronefroze bubrega IV. stupnja, najtežeg oblika proširenja kanalnog sustava bubrega, koji nastaje zbog zastoja u otjecanju mokraće. Iako je učiteljica upoznata s njegovim zdravstvenim stanjem, kako navodi novinar, ipak ga nije pustila u toalet kada je on to zatražio i dječak se dva puta pomokrio u razredu. Nakon toga je učiteljica s mnogo pedagoškog takta dječaka izvela pred ploču propitujući učenike zašto nitko nije htio biti u paru s njim kad su radili zajednički zadatak. Uistinu vrlo kvalitetna odgojna metoda!
Hedl navodi da su se dječakovi roditelji obratili za pomoć Agenciji za odgoj i obrazovanje, ali su njima trebali mjeseci da reagiraju. Provodeći stručno-pedagoški nadzor Agencija je naišla i na učiteljičine bilješke u e-dnevniku: „Ne izvršava svoje obveze, ometa rad, ne poštuje pravila igre, šeta razredom, pije vodu, provocira, ispušta neartikulirane zvukove, uzeo bombon od drugog dječaka pod odmorom, ulazi u učiteljski toalet i zaključava se, često traži odlazak na toalet, pomokrio se u svlačionici…” Agencija je također utvrdila da učiteljica nije navela koje je mjere poduzela kako bi se problem riješio ili barem umanjio njegov intenzitet. Očito ni ravnatelj škole nije bio osobito zainteresiran za pružanje pomoći dječaku i pokušao je sve probleme natovariti na leđa roditelja, pogotovo majke. A stručno mišljenje edukacijskog rehabilitatora je glasilo: „Dječak je pametan, veseo i radoznao, emocionalno vrlo topao”.
Kako je moguće da odgojno obrazovna institucija bude tako okrutna, hladna i neprijateljski raspoložena prema djetetu od osam godina koje se bori s bolešću, sramom, strahom, osjećajem manje vrijednosti?
Nažalost, na okrutnost je moguće naići i u Hrvatskom zavodu za socijalni rad. Jednoj mladoj ženi, Ani, dijagnosticiran je zloćudni tumor na mozgu. Operirana je tijekom trudnoće. Nakon tri spontana pobačaja uspjela je roditi kćer koja sada ima tri godine. Djevojčica ima Downov sindrom, preživjela je endokarditis i druge komplikacije. Ana osim spomenutog tumora ima još dijagnoza; hernija diska, trombofilija, epilepsija, hipotireoza, stalne migrene. Nastavak priče pripada kategoriji „je li to moguće?“ Ani je upravo ukinut ranije odobren inkluzivni dodatak! Naime, na taj dodatak imaju pravo samo samci! Vrijedni službenici proučili su Aninu dokumentaciju i točno zaključili da dotična osoba više nije samac, već živi u kućanstvu s trogodišnjom kćeri s teškoćama u razvoju!? Ipak je najvažnije poštivati zakon!! Ma kako glup, nedorečen i apsurdan bio!
Slučaj Centra za pružanje usluga u zajednici Mali Lošinj, Podružnica Cres svakako zaslužuje biti spomenut u kategoriji „je li to moguće“. To je ustanova socijalne skrbi u kojoj su smještena djeca u dobi od sedam do četrnaest godina. U Dom dolaze zbog poremećaja u ponašanju, sklonosti nasilju ili zato što ne mogu živjeti s roditeljima ili skrbnicima te im je potrebna zaštita, odgoj i obrazovanje. Nažalost, incidenti se sve češće događaju jer u dom dolazi sve više djece s težim ponašajnim problemima, a potrebnu pomoć im dotični centar ni kadrovski, ni prostorno ne može pružiti.
Besmislena i isprazna rečenica koja se redovito izgovara a koja zapravo ne znači ništa u takvim situacijama, glasi: „Nadležne institucije odmah su obaviještene te poduzimaju sve potrebne mjere u okviru svojih ovlasti. Našim korisnicima i djelatnicima osigurana je potrebna podrška, a sve aktivnosti provodimo u skladu s propisanim procedurama i u najboljem interesu djece”. Djeci se ne pomaže na adekvatan način, u Domu nedostaje stručnjaka, mještani su u strahu, i tako već poduže vrijeme! Uglavnom psi laju, karavana prolazi!
Nije moguće u ovoj priči zaobići naše zdravstvo. Mnogo toga ne funkcionira kako bi trebalo. Šokantan je svakako slučaj osmomjesečne djevojčice koja je prije desetak dana preminula na Infektivnoj klinici “Dr. Fran Mihaljević” od meningokokne sepse tipa B. Ponovno se aktualiziralo pitanje kalendara cijepljenja u Hrvatskoj! Još važnije, tko je dužan informirati roditelje o mogućem cijepljenju ako ono već nije obavezno!
Ljudi moji, je li sve ovo moguće? Naravno da je, ali samo u Hrvatskoj!