mirjananMeđunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježili smo 25. prosinca. Podaci i u nas ali i u svijetu nisu ohrabrujući. Žene su izložene zlostavljanju od svojih partnera ili supruga, najčešće. Ali, novi podaci pokazuju još jednu strahotu. U nasilnike prema ženama se uključuju i njihovi sinovi. Od trinaest ubijenih žena u Hrvatskoj, tijekom prošle godine, šest je stradalo od sinova! Ponekad mjesecima, a ponekad i godinama žene upozoravaju na nevolje i torture kojima su izložene, kada su muževi i partneri u pitanju. Nažalost, reakcije policije i sudstva nisu uvijek dovoljno brze i djelotvorne. Međutim, nasilništvo sinova, majke vrlo često nastoje prikriti. Sve se češće govori i o nasilju kojem su izloženi stari ljudi, a dugogodišnji zlostavljači su njihovi sinovi ili unuci.
Jasno nam je svima da kažnjavanje nasilnika i eventualno njihovo slanje na preodgoj, zapravo gašenje požara. Požar plamti duže vrijeme, uništava mnogo toga oko sebe i na kraju ponekad biva uspješno ugašen, ali ponekad proguta sve što mu se nađe na putu.
Svi znamo da nasilnici nisu stigli među nas iz nekog drugog svijeta. Oni su (znatno rjeđe su to ženske osobe) odrasli u našim obiteljima (najčešće), a ne u domovima za nezbrinutu djecu, pohađali vrtiće, škole, možda i trenirali neki sport ili svirali neki instrument… Ta djeca, kasnije mladići odrastali su tu, među nama. Kako smo ih odgajali? Zašto su u određenom trenutku, civiliziranu ljudsku komunikaciju zamijenili agresijom, verbalnom, fizičkom, ekonomskom, psihološkom?
Jedna istinita priča kaže da se sin Mahatme Gandhija, kada se suočio sa sinovljevom laži, zapitao: „Što je to bilo pogrešno u mojem odgoju što te natjeralo na laž?“ I hodajući pješice dvadesetak kilometara razmišljao je o tome. U čemu je on pogriješio?! Nije reagirao represijom, a kasnije se pokazalo da je njegov neagresivan način i propitivanje vlastitih postupaka rezultiralo učinkom koji bismo svi poželjeli. Njegov sin nije više nikada lagao!
Razmišljamo li mi odrasli što je u našem odgoju bilo neadekvatno te je naše dijete, učenik kojeg smo godinama podučavali, gitarist koji je radosno dolazio u glazbenu školu, rukometaš, nogometaš,… posao nasilnik. Jesmo li tu djecu, te mlade ljude učili poštivati druge, pomagati drugima kada im je to potrebno, saslušati ih ako žele govoriti o nečemu što ih muči, straši? Jesmo li ih naučili da ne mogu uvijek dobiti ono što požele, da ne mogu uvijek biti najbolji i omiljeni? Jesmo li ih učili kako živjeti s osobom koja se od njih po mnogo čemu razlikuje? Jesmo li ih učili kako nenasilno riješiti neugodnu, frustrirajuću situaciju?
I još bismo mnoga pitanja mogli postaviti. Koliko smo se i kao obitelji i kao društvo u cjelini uistinu bavili djecom i mladima pripremajući ih za samostalan život, za odgovorno zajedništvo? Jesmo li prečesto podmetali svoja leđa kada je teret neke pogreške trebao pasti na njihova, jesmo li umjesto njih radili i ono što su oni mogli sami, uz malo truda? Jesmo li olako napuštali granice kojima smo im željeli pomoći u odrastanju kako bi shvatili što je za njih korisno a što pogubno?
Jesmo li bili dobri uzori svojoj djeci, učenicima, studentima…? Jesu li u roditeljima, učiteljima, profesorima, trenerima, javnim osobama… gledali ljude koji odgovorno obavljaju svoj posao, koji ne varaju i ne lažu drugima; koji neće svoje stavove i principe prilagođavati trenutnoj situaciji, koji neće pod krinkom domoljublja širiti netoleranciju, pa čak i mržnju; koji neće često biti u raskoraku između onoga što rade i onoga što govore; kojima osobni interes neće biti jedina nit vodilja u životu?
Jesu li do sada djeca i mladi u nama gledali osobe koje se znaju zauzeti za sebe, ne vrijeđajući druge, nego poštujući ih?