mirjananU današnje vrijeme očito je da su mediji važan element socijalizacije, kada govorimo o utjecaju na djecu i mlade. Ali, ne treba se zavaravati, mediji utječu na sve nas, iako toga možda nismo u potpunosti svjesni.
Mediji mogu upravljati našim mislima i gotovo svakog dana manipuliraju mnogobrojnim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Mnoge vijesti iz različitih područja prihvaćamo zdravo za gotovo, ne pitajući se jesu li istinite. Mediji su ih objavili!
Poznato je da mediji veličaju važnost sreće u životu ljudi te kod dobrog dijela konzumenata, medija stvaraju dojam da je onaj tko nije stalno sretan manje vrijedan, da mu je potrebna pomoć.
Kao da smo odjednom zaboravili da život bez stresa, tuge, ljutnje, straha… zapravo ne postoji. Kao ni život bez sreće. Sve se te emocije javljaju kod ljudi, traju neko vrijeme, nestaju i opet se pojavljuju, ovisno o životnim zbivanjima. Za ljudsku dobrobit svakako je važno znati se nositi i s ugodnim i neugodnim emocijama. Jer, i jedno i drugo će proći, pa opet doći. Očekivati ili čak sugerirati da je sreća jedino vrijedna u životu, a da sve druge emocije treba izbjegavati je uistinu opasna i vrlo štetna pretpostavka.
U multinacionalnoj studiji, objavljenoj u časopisu Nature Scientific Reports, koja je obuhvatila 40 zemalja i 7443 sudionika, autori su istražili kako društveni pritisak da se bude sretan, utječe na emocionalne, kognitivne i kliničke pokazatelje dobrobiti diljem svijeta. Rezultati su pokazali da je taj pritisak bio jači u zemljama koje su više rangirane na temelju indeksa sreće. Dakle, u zemljama kao što su Danska ili Finska društveni pritisak na ljude da se smatraju sretnima postaje očekivana društvena norma. To naravno stvara društveni pritisak na one koji to ne uspijevaju postići. Na tom tragu je i stvaranje iluzije da mnogobrojni influenseri žive sretno i da je samo potrebno slijediti njihove upute i sreća je zagarantirana.
Zanimljivo je da je svjetska služba BBC-ja odlučila u razdoblju od 2016. do 2018. pitati svoje korisnike što zapravo žele od vijesti, zašto ih konzumiraju te što im vijesti znače. Na temelju dobivenih rezultata, BBC je uistinu krenuo u promjene i dokazao da se broj korisnika i njihov angažman povećava kada se vijesti drukčije iznose, kada redakcije isporučuju proizvode na temelju potreba korisnika. Neki od njihovih zahtjeva odnosili su se na potrebu da ih mediji obrazuju, zatim, da ne prenose samo loše vijesti, da događaje o kojima pišu promatraju iz različitih kutova te da objavljuju „priče koje griju srce, priče osoba koje ustraju unatoč patnji.“ Jer takve priče djeluju na čitatelje pokretački.
Sigurno je da bi u nas mnogi problemi, pa i tragedije ostale neprepoznate, mnogi lopovi neotkriveni, mnoge nepravde ne prikazane u pravom svijetlu… da nije bilo medija. Ali, čini mi se da ponekad mediji nepotrebno daju prostora nekim ljudima i promoviraju neke teme, za koje bi bilo bolje da ih ignoriraju. Jer, tako postajemo robovi medija, umjesto da oni služe za opću dobrobit.
Trenutno smo gotovo svi, htjeli to ili ne, na neki način uvučeni u dramu mame Mirele čije nerođeno dijete ima veliki tumor koji ugrožava njegovo zdravlje i život, a možda i njezin. Je li nužno da se mediji bave ovom osobnom dramom? Zar to što proživljava ona i njezin suprug nije dovoljna tragedija, i bez razvlačenja po medijima? Nažalost, mnogi smatraju da se moraju opredijeliti oko rješenja ove drame i da to moraju javno obznaniti, iako bi za neke bilo bolje da su šutjeli.
Čini mi se da je sramotno za jednu civiliziranu državu da nije uspjela jasno i nedvosmisleno definirati kako postupati u ovakvoj i sličnim situacijama. Ničija životna drama ne bi smjela postati poligona za dijeljenje političkih i moralnih lekcija, za međusobno omalovažavanje i nadmudrivanje bez argumenta, pa i za kršenje važećih zakona.
Zar doista u ovoj državi nismo u stanju, bez pritiska medija, stručno, profesionalno i etički prihvatljivo, poštujući zakonske odredbe, pomoći majci (majkama) kada se nađu u iznimno teškoj i bolnoj situaciji, kada im je potrebna adekvatna pravna, medicinska i psihološka pomoć, a ne razapinjanje na križ?