HOD ZA ŽIVOT ?!

Hod za život – zvuči doista plemenito, pozitivno, rekla bih prihvatljivo svakome. Na teoretskom planu svi se slažemo da je ljudski život uistinu vrijedan i to život svakog čovjeka, malog i odraslog, bijelog i crnog, vjernika i ateiste, zdravog i bolesnog, bogatog i siromašnog, rođenog i nerođenog.

Prvi transparent na povorci Hoda za život, u Sisku, koja je održana prije nekoliko dana imao je poruku: „Za zaštitu svakog ljudskog života!“ Ako je svaki život uistinu svetinja kako to da djeca u dječjim domovima godinama željno čekaju posvojenje dok im neke administrativne zamke umanjuju izglede za povratak u koliko toliko normalan život? A što je s djecom koja žive na rubu siromaštva i nerijetko dolaze gladna u školu? A mali onkološki pacijenti koji novu bolnicu u Zagrebu čekaju kao ozebao sunce? Treba li hodati za njihov život? A djeca s posebnim potrebama koja doista imaju zakonsko pravo školovati se u redovitim školama, ali  je to pravo vrlo često samo formalizam jer o njihovim patnjama koje su posljedica nerazumijevanja i često neadekvatnoga tretmana, malo znamo.

Što je sa životom mladih samohranih majki koje su odlučile roditi dijete, koje su sačuvale novi život ali, ali bez materijalnih sredstava jedva preživljavaju ako ih obitelj  ne prihvaća i ne pomaže im? Ima li dovoljno onih koji su im uistinu spremni pomoći, zaštiti i njih i dijete?

Možda će se netko i začuditi ali i stari ljudi pripadaju kategoriji ljudi  – zar oni ne zavrjeđuju da se hoda za njihov dostojanstven život i u materijalnom i u psihološkom smislu?

Ne bi li hodači za život trebali braniti i dostojanstvo i život silovanih žena i javno ustati protiv bagateliziranja i banaliziranja te problematike s kojom neki pokušavaju prikupiti toliko željene političke poene? Međutim, čini se da uistinu nije dovoljno samo hodati za život, pogotovo ako se on svede samo na šetnju s transparentima, jednom godišnje. Potrebno je trčati za svaki život, svakog dana, vodeći brigu ne samo o nerođenoj djeci, već i o svim kategorijama rođenih.

Hodali ili trčali, u povorkama ili pojedinačno često ipak zaboravljamo na jedan važan aspekt života, a to je mentalno zdravlje. Epidemija covid -19 je jasno pokazala da ljudski život nije dovoljno čuvati samo na fizičkoj razini, očuvati ga od tjelesne bolesti, već da je nužno potrebno brinuti se i o mentalnom zdravlju ljudi. Fizički štiteći djecu u bolnicama, osudili smo ih na život bez kontakta s roditeljima. Sasvim mala djeca mogu i zaboraviti svoje roditelje ako ih ne viđaju tjednima. Kada im se roditelji opet ukažu to će za djecu biti strana lica. Ona malo veća djeca također nužno trebaju toplinu i dodir svoje mame, tate.  I u skafanderu ako treba, ali  mama/tata će štiteći mentalno zdravlje svog djeteta znatno utjecati i na njegovo fizičko stanje.

Jasno je da su stanari doma za stare i nemoćne skloniji obolijevanju od mlađeg naraštaja, ali i njihovo mentalno zdravlje je u toj cijeloj priči iznimno važno. Tužni, osamljeni, izolirani iako fizički zaštićeni od vanjskih utjecaja postaju lak plijen za bolest.  Osobni kontakti s najbližima, makar i preko prozora ili na daljinu na neki drugi način, puno bi im značili. Vidjeti drago lice, čuti poznati glas, čuti riječi podrške od nekog svog.

Prije ovog novog buđenja epidemije bilo je očito da smo opet počeli uzimati život zdravo za gotovo. Sloboda koja se manifestira u neodgovornom ponašanju, može biti kobna, barem za neke. Činjenica da nas nitko nije prisiljavao već da smo mogli sami birati hoćemo se s nekim rukovati, zagrliti, možda i poljubiti, hoćemo li staviti masku na lice u zatvorenom prostoru, hoćemo li se pridržavati fizičke udaljenosti kad god se ukaže potreba za tim, obija nam se o glavu. Sloboda se pokazala vrlo zahtjevnom. Čini se da „preporuča se“ ne nailazi na plodno tlo u nas.  Da je bilo malo više odgovornosti, ozbiljnosti, umjerenosti i opreza i teniski  turnir u Zadru mogao je proći bez žrtava i bez velike blamaže.

Dok su jednom prilikom Židovi Isusa klevetali On ih je blagoslivljao. Učenici su bili začuđeni Njegovim ponašanjem, a On je to komentirao: „Svaki čovjek može dijeliti samo ono što posjeduje“. Što ćemo mi nastaviti dijeliti s drugima? Razumnost, suosjećanje i odgovornost ili možda samo različite transparente?!