mirjananKako to gordo zvuči! Dostojanstvo ljudske osobe – česta je fraza koju mnogi izgovaraju, ali ponašaju li se tako da doista nema sumnje da je dostojanstvo nešto dragocjeno, to je već sasvim drugo pitanje. Riječ dostojanstvo dolazi od latinske riječi dignitas. Povezuje se s osobnom vrijednošću, zaslugom, vrlinom, čašću… Država se zakonima obvezuje na poštivanje ljudskog dostojanstva i ne samo na poštivanje već i na promicanje. Možda to i dočekamo jednog dana, za sada nam baš i ne ide najbolje.
Poštivati ljudsko dostojanstvo znači priznati svakom čovjeku pravo na slobodu govora i djelovanja, pravo na slobodan život, a ne na životarenje „Ja mogu što hoću, za druge me nije briga!“ Takvo shvaćanje slobode je anarhija i kaos koji s dostojanstvom nije povezano. Ipak, susrećemo se s njim svakodnevno. O ljudskom dostojanstvu mnogi promišljaju tek onda kada smatraju da je njihovo povrijeđeno, kada netko drugi ne poštuje njihova prava i slobode. Nažalost, ljudi svakim danom sve više gube osjećaj jedni za druge. Plivamo i utapamo se u moru osobnih interesa koristeći druge kao sredstva za postizanje osobnih ciljeva.
Nije li atak na dostojanstvo birati na ministarske ili neke druge važne pozicije u državi i društvu, osobe koje za te položaje nemaju ni dovoljno znanja, ni sposobnosti ali ni moralnih kvaliteta? A učitelji, medicinske sestre, brojni umirovljenici i još mnogi suočavaju se s gaženjem njihova dostojanstva .
Europa se silno ponosi svojim kršćanskim korijenima, ali uglavnom na riječima. Prečesto ti korijeni kao da usahnu kada trebaju na površini pokazati svoju pravu vrijednost. Osuditi neka ponašanja, zgražati se i slično, to je lako učiniti, ali pomoći da nevini ljudi ne stradavaju svakodnevno zbog bahatosti, pohlepnosti, egoističnosti i zloće moćnika to je već znatno teže.
Licemjerje je postalo glavni način funkcioniranja u nas i u Europi. Različita mjerila za različite ljude! Nad okrutnošću nekih se gnušamo, a kod drugih zatvaramo oči ili se čak i smješkamo njihovim poduhvatima. Najstrašnije je, naravno kada bilo gdje u svijetu stradavaju djeca, od bombi, granata ili pak umiru od gladi i žeđi. A civilizirana, kršćanska Europa je zbunjena, iznenađena, možda i ljuta ali uglavnom ne čini ništa. Odluke, deklaracije ostaju mrtvo slovo na papiru. Zar ugroženi ljudi ma gdje živjeli na ovoj našoj planeti, nemaju pravo na dostojanstven život?
Na civile u Gazi kao da smo zaboravili. Koliko ubijenih, koliko izgladnjelih, oboljelih koji ne mogu dobiti adekvatnu skrb! Ne mogu vjerovati da su UN i ostale Europske institucije uistinu nemoćne u pokušajima da se učini znato više nego do sada. I u nas se političari na vlasti čude što svi ne podržavaju suludu politiku Natanyahua, iako se od prava na obranu pretvorila u masakr nevinih ljudi.
Brinuti se treba i o dostojanstvu onih tek rođenih koji iz različitih razloga svoj život nisu započeli u rodilištu, uz svu potrebnu skrb i ljubav. Tko zna što majku ili roditelje tek rođenog djeteta natjera na odluku da ga ne žele ili ne mogu prihvatiti. Osuđivati i moralizirati je najlakše, ali nedjelotvorno. Više puta smo čitali o novorođenčadi ostavljenoj u kantama za smeće, kontejnerima ili kutiji za cipele ispred nečijih vrata. U želji da pomognu u takvim teškim trenucima Udruga Betlehem otvorila je „Prozor života“, sigurno i toplo mjesto gdje je moguće ostaviti dijete koje će sigurno dobiti svu potrebnu skrb. Takva je praksa poznata već godinama u mnogim državama. Međutim, Ministarstvo obitelji i socijalne politike izvijestilo je taj „prozor za život“ nelegalan i da nema odobrenje za pružanje socijalne usluge. Udruzi je 10. lipnja dostavljeno rješenje o zabrani rada. „Iako je motivacija Udruge zasigurno vođena empatijom, napuštanje djeteta u Hrvatskoj je kazneno djelo”, poručili su iz ministarstva, ističući da se time zaobilazi postojeći sustav i otvara prostor “paralelnim, nezakonitim oblicima skrbi”. Ministarstvo također upozorava da praksa „Prozora za život“ stavlja „potrebu roditelja za anonimnošću ispred prava djeteta na identitet, podrijetlo i odnos s oba roditelja“ a „dijete ima pravo na identitet, podrijetlo i skrb, a ta temeljna prava štite hrvatski zakoni i međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska potpisnica.“
Kako plemenita i mudra odluka, zakonski zasnovana, ali bez ikakvog osjećaja za realitet i suosjećanje! Pravo na identitet i porijeklo je očito iznad prava na život!? Često se ističe da je nužno brinuti se o dostojanstvu ljudskog bića od začeća do prirodne smrti! A ako se ta prirodna smrt malo požuri, jer će tek rođena beba ostati na ulici ili kanti za smeće i neće biti pravovremeno pronađena, što se može – glavno je da sve bude u skladu za zakonom! Što će ti život, ako nemaš identitet, ako ne znaš tko su ti roditelji!! Procedura se mora poštovati, što košta da košta! I tek onda neki ( ne svi, na sreću) mirno spavaju!