mirjananJesu li sada sretni i ponosni oni kojima je najvažnije bilo da je u u Hrvatskoj održan koncert s najvećim brojem prodanih ulaznica, ikada. Ne samo u nas, nego i u svijetu. Ne vjerujemo valjda, da mnogi sjajni umjetnici u svijetu, ali i u nas ne bi mogli okupiti toliko slušatelja koji bi kupili ulaznice. Međutim, mudri profesionalci koji organiziraju takva događanja uzimaju u obzir rizik koji naravno raste s brojem prodanih karata. I poznato je koje se granice obično poštuju i kaže se dosta. Ako treba, organizirat će se još nekoliko koncerata! Na taj se način zaista sve može držati pod kontrolom. I, što nije manje važno, ne ometa se uobičajeni život onih koji neće doći na koncert jer ne vole gužve, ali i onih koje dotični umjetnik/umjetnica ne zanima. Nitko ne bi trebao trpjeti nikakve neugodnosti, ni ograničenja u svom svakodnevnom životu zbog nekog umjetničkog ili političkog događanja. Pravo na izbor, nadam se, imamo svi!
U nas je očito bio drukčiji pristup. Važno je bilo pokazati svijetu da smo posebni, da trebaju učiti od nas! I zato je sve bilo podređeno „povijesnom“ koncertu. U našim medijima sva su svjetska zbivanja izgubila na važnosti. Svijet je stao jer mi organiziramo svjetsko događanje! Prve vijesti i to poduže, danima su se odnosile na upute, savjete, preporuke onima koji će doći na koncert Marka Perkovića Thomsona. Ali i onima koji će trpjeti svojevrsnu izolaciju i neugodnosti.
Stvorena je atmosfera kao da nadčovjek stiže na hipodrom i svi bismo zbog toga morali biti sretni i ushićeni. Mnogi političari nisu odoljeli, i poklonili su se njemu. Kao i biskup u miru, Ante Ivas. Posebno me iritiralo širenje uvjerenja da ako netko ima neku primjedbu ili sumnju vezanu uz održavanje dotičnog koncerta, nije domoljub, ne cijeni dovoljno obitelj, a ako je vjernik, njegovo je kršćanstvo sumnjive kvalitete. Kratko rečeno, dotična osoba nije pravi Hrvat/Hrvatica. Također me muči zašto netko misli da se zajedništvo i ljubav šire oblačeći odjeću koja sliči vojnoj uniformi i stavljajući na glavu beretku i pjevajući pjesme neprimjerenog sadržaja. A da ne govorimo o crnim majicama i ustaškim parolama! Znaju li ti mladi ljudi koji su tako euforično govorili o koncertu, koji su bili opijeni atmosferom, tko su bile ustaše? Kako se to voli domovina, obitelj i Bog i istovremeno slave oni koji su sa zadovoljstvom provodili rasne zakone, ubijali ljude samo zato što su bile druge vjere, druge nacionalnosti, drukčijih političkih uvjerenja? Sjajno je poručio Ante Nobilo: „Ako na ‘za dom’ odgovorite sa ‘spremni’, onda uistinu ne znate šta je bilo!“ Moglo bi se dodati: „Bože oprosti im jer ne znaju što čine!“ Ali mnogi ipak znaju !
Kakva je poruka poslana svima, ali posebno mladim ljudima 5. lipnja s hipodroma u Zagrebu? Jesu li neki počeli sumnjati u život u zajedništvu i međusobnom razumijevanju i poštivanju s onima koji misle drukčije? Treba li biti podozriv prema onima koji ljubav prema domovini i obitelji ne izražavaju spektakularno, ni vulgarno nego svakodnevno obavljajući odgovorno i savjesno sve svoje dužnosti i nesebično pomažući onima kojima je to potrebno, kada ih nitko ne gleda.
Gospa, krunica, križ…. na nebu, ako se u tome iscrpljuje nečija vjera, to kršćanstvo sigurno nije. Lako je na jednom događanju frapirati ljude tehničkim rješenjima od kojih zastaje dah. Emocije se uzburkaju, možda poteku i suze. Ali stvarni život čeka da se u njemu iskažemo kao domoljubi, vjernici, dobri ljudi ne jednom na godinu, prigodno, pod svjetlima reflektora, nego svakodnevno. Svjetleći simboli koji su se pojavili na nebu, su se ugasili. Jesu li ostavili trajni trag u srcima posjetitelja koncerta koji će biti prepoznatljiv u njihovom životu kada odu s hipodroma?
Thompson je svima poručio da bi se morali vratiti kršćanskim korijenima i tradiciji! Naša je tradicija uključivala pristojnost i poštivanje starijih, a ne njihovo omalovažavanje i ignoriranje, međusobno pomaganje i empatiju, a ne egoističnu orijentiranost na sebe i svoje želje uz gaženje neistomišljenika da bi se stiglo do željenog cilja, gostoljubivost i pažnju a ne izrabljivanje gostiju, odgajanje djece, razvijajući prisnost i povjerenje, a ne instaliranje mobitela kao glavnog odgojitelja…. Ako je na to mislio naš hodočasnik, nemam ništa protiv!!!