mirjananNije neobično da se mi stariji sa sjetom sjećamo vremena kada smo bili mladi. Djelomično je to zato što smo imali znatno manje godina a znatno više snage kao i nadu u ostvarenje brojnih snova. Obično se govori o tvz. optimizmu pamćenja. Naime bolje se sjećamo lijepih stvari, a češće zaboravljamo ono što je bilo loše. Čak se ono lijepo u našem pamćenju ponekad transformira u ljepše nego što je uistinu bilo. Sve je to točno, ali…
Svima nam je jasno da su promjene sastavni dio života, ljudi i prirode. Tako mora biti. Neke su promjene dobrodošle, kvalitetne, olakšavaju nam život na različite načine. Ima i promjena koje su neminovne, iako nam se sve ne sviđaju. Tehnologija grabi velikim koracima naprijed, ona je naša neminovnost. Ipak, o nama ovisi hoćemo li je koristili na mudar način ili postati njezini robovi. Naravno ima i onih promjena koje nisu nužne, koje se događaju zbog egoističnosti, površnosti i želje za brzom i po mogućnosti lakom zaradom, želje za dominiranjem nad drugima ali ne na temelju znanja i sposobnosti, uloženog truda, nego koristeći razno razne prečace i smicalice.
Stalno slušamo izvještaje o uspješnosti turističke sezone – ima li više gostiju nego lani, koliko troše dnevno, jesmo li preskupi… Znamo svi da od turizma zapravo živimo, jer proizvodnje uglavnom u nas nema. Uništili smo gotovo sve što smo mogli. I baš zato, što nam je turizam važan, trebalo bi postupati dalekovidnije. O cjelovitoj problematici ne mogu govoriti jer nisam stručna za to. Ali o nekim detaljima mogu. Na našim otocima, pa tako i na Braču, postoje mala mjesta koja su niz godina bila atraktivna za strane i domaće turiste, ali i za njihove stalne stanovnike, zato što su i čuvala svoj identitet. Osjećaj mira i spokoja, bez velikih gužvi, bez intenzivne buke, bez suludog glisiranja blizu obale…
Rive tih malih mjesta se proširiti ne mogu i nužno bi bilo da svi koji rivom prolaze, osim na sebe misle i druge. Neka su mala mjesta zabranila prolazak automobila i motora po rivi te tako štite pješake. Ali ne misle svi da je to nužno pa su neke rive postale poput pista za iskazivanje bahatosti. Ali čak i bez automobila često mira i sigurnosti nema. Stigli su električni romobili. Uz to, djeca pa i odrasli na biciklima zaboravljaju da nisu sami na tom relativno uskom prostoru.
Čini mi se da mladi, ali ne samo oni, za vrijeme praznika i godišnjih odmora mijenjaju neka svoja ponašanja, kao da samovolja postaje nova normala. Naravno, nekima nisu potrebni praznici da bi bili bahati i neodgojeni. Je li nužno da netko strada pa da se tek tada uvede nužno potrebna kontrola? Mora li se u uskim uvalama glisirati i tako ugrožavati sigurnost kupaća? Naravno da je to zabranjeno, ali malo tko kontrolira poštuju li se ta pravila. Mora li, glazba s nekog broda ili ugostiteljskog objekta treštati cijeli dan? Nije li moguće decibele malo smanjiti recimo u ranim popodnevnim i noćnim satima?
Nautički turizam kojim se ponosimo, također je postao noćna mora za one koji vole red i mir i čisto more. Sidrišta za brodove u nekim malim uvalama ima previše. Uz to neki se brodovi vezuju izvan područja koje je za to predviđeno. I to se ne smije, ali kontrole nema! Nautičari često svoje vreće sa smećem ostavljaju na rivi ispred svog broda ili na nekom drugom neprikladnom mjestu. Neki možda nisu ni obaviješteni gdje se odlaže smeće, a nekima se jednostavno ne ide do za to predviđenog odlagališta. Kao da uistinu mnogi zaborave na elementarnu pristojnost kada pređu granice zemlje, grada ili mjesta iz kojeg dolaze.
Mala mjesta na našim otocima ali i na obali su, rekla bih idealna za življenje koje nikoga ne bi trebalo ugrožavati, ni uznemiravati. Malo tolerancije, međusobnog uvažavanja i poštivanja i dogovor o određenim pravilima života bilo bi lako postići. Tako mi se barem čini. Jednostavan letak bio bi koristan i informativan za turiste i sigurno bi riješio barem bio poteškoća s kojima se sada susrećemo. Ima li nade da u naša mala mista vratimo atmosferu sklada i pristojnosti, ne zbog nostalgije nego kao pokazatelj prihvaćanja i uvažavanja potreba vrlo različitih ljudi koji stjecajem okolnosti ljetuju u istom mjestu?
„Ča je bilo, tega više ni, … Nima više oni divni’ sni, razbili se u komada sto!, pjevala je davno Maruška Šinković. Mora li biti tako? Pitanje je samo želi li se neka mala zajednica razvijati na način koji će većina prihvatiti ili je nužno trpjeti teror onih koji bi željeli što brže zaraditi što više, i onih koji misle da ljeti svatko može raditi što god mu se prohtje, bez posljedica. Jesmo li postali robovi turističke mašinerije koja nam sve češće zagorčava pa i ugrožava život?
Jer, kako reče Margaret Mead, “civilizacija nije započela alatom – već suosjećanjem. Civiliziranim bićima nas ne čini ono što gradimo – nego jesmo li jedni uz druge i na koji način se podržavamo kada naiđu teški trenuci.“