mirjananAgencije za odgoj i obrazovanje (AZOO) je konačno izabrala ravnateljicu. Dotična međutim, nikada nije bila zaposlena na radnom mjestu na kojem bi mogla steći iskustva u neposrednom nastavnom i/ili odgajateljskom radu. Ali, čemu se čuditi, pa i resorni ministar nema takvog iskustva! Koliko znamo ni koze, ni krave, ni psi još ne idu u školu, ni na fakultete. I čemu se onda čuditi kada i zaposleni u školama reagiraju na vrlo čudan, rekla bih neprofesionalan način.
„Profesorica je tijekom sata informatike pozvala zaštitara da joj pomogne smiriti učenike“!? Nisam do sada znala da su zaštitari ušli u naše škole zato da bi smirivali učenike. Ali dogodilo se upravo to u jednoj osnovnoj školi u Splitu. Možda sličnih slučajeva ima još, samo o njima nismo informirani!
Znači li to da će od sada svaki učitelj, profesor kada ne uspije uspostaviti disciplinu u razredu, tražiti pomoć zaštitara? Koliko bi ih onda trebalo u svakoj školi?
Uglavnom je poznato kako zaštitari djeluju, koje su najčešće njihove odgojne metode! Ovaj iz splitske škole je fizički napao četiri učenika. Nakon tog incidenta pozvani su djelatnici hitne medicinske pomoći koji su pregledali djecu, i utvrdili da nisu zadobila ozlijede. Međutim, u krvi zaštitara je utvrđena prisutnost alkohola.
Ravnatelj Osnovne škole „Bol” pojašnjava situaciju ističući, kako u školama neće biti zaposleni „zaštitari“, nego „osobe zadužene za sigurnost“. Ali takvih zaposlenika još nema, jer još nitko nije stekao potrebne kvalifikacije, a to znači odradio 120 sati edukacije da bi mogao raditi u školi.
U Narodnim novinama objavljena je Odluka o donošenju Programa obrazovanja za stjecanje djelomične kvalifikacije operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu u odgojno-obrazovnim ustanovama. Taj program uopće nije bio na javnom savjetovanju, a čini se da je vrlo zahtjevan. Onaj tko stekne potrebnu kvalifikaciju trebao bi, osim onoga što naslućujemo da uključuje domenu civilne zaštite i sigurnosti, poznavati još: službene komunikacijske obrasce i taktike rješavanja nastalih konflikata, poznavati službene komunikacijske obrasce i taktike pregovaranja, poznavati osnovni djelokrug rada pojedinih radnika škole, primjenjivati osnovne komunikacijske vještine, prepoznati vršnjačko i druge oblike nasilja…. !
Novim potencijalnim zaposlenicima u školama sigurno neće biti lako. Ali više me muči spoznaja da prosvjetni djelatnici (ne svi, naravno) ne znaju što i kako raditi s učenicima koji su nemirni ili nedisciplinirani. Možda u svojim školama nemaju stručne suradnike pa se nemaju kome obratiti za pomoć? Ali čini se da i kada stručni suradnici postoje, mnogi prosvjetni djelatnici zaziru od traženja pomoći. Neki misle da će time pokazati svoju nekompetentnost, pa šute, muče se ili eto pozovu zaštitara!
Svima je jasno da je rad u školi iznimno zahtjevan. Ali nikada nije bio lagan. Danas su često veći problem roditelji nego učenici. Ali čini mi se da se rijetko ili nikada ne razmišlja i ne razgovara o tome da rad u školi nije za svakoga tko ima adekvatno obrazovanje. Netko je mogao biti odličan student/studentica biologije, kemije, povijesti, fizike, učiteljskog studija… te steći adekvatnu diplomu, ali to nije garancija da će biti uspješan/a u radu u školi. Jesu li motivacija za rad u školi, emocionalna stabilnost, komunikacijske vještine i još poneka sposobnost ikada razmatrane kao važne pri zapošljavanju u školi?
Ne bi li bilo potrebno organizirati dodatnu edukaciju zaposlenih u školama? Na temelju razgovora s njima detektirati koje vještine i znanja im nedostaju u svakodnevnom radu s učenicima i tome ih podučiti? Možda su upravo komunikacijske vještine ono što najčešće nedostaje prosvjetnim djelatnicima. Ukoliko bi u toj domeni obnovili stara i stekli neka nova znanja, vjerujem da bi bili znatno uspješniji u „ smirivanju“ svojih učenika u razredu i izvan njega. Tada bi i opća atmosfera u školi češće odražavala opuštenost te međusobno povjerenje i razumijevanje.