mirjananPitanje je naravno koga treba osloboditi i od čega? Biblijsko tumačenje sada ostavljam po strani.
Djecu (barem je tako bilo) učimo da treba govoriti istinu, da se ne smije lagati. A jesu li roditelji, odgojitelji, učitelji, javne osobe… dobri primjeri za takvo ponašanje? Odrasli se često s istinom nabacuju kao s loptom, želeći da je uhvati netko drugi, kako bi ih, ako je ikako moguće, zaobišla!
U filmovima često gledamo, kako se na sudu u Americi svjedoci držeći ruku na Bibliji, zaklinju da će govoriti istinu i samo istinu. A istinu i američki i hrvatski svjedoci počesto zaboravljaju, unatoč prisezi.
Naši političari redovito spominju istinu i naravno zaklinju se da će im ona biti nit vodilja u političkom djelovanju. Ali to je uglavnom samo parada, predstava za građanstvo, bez stvarne želje da istina bude okosnica njihova djelovanja. Upravo nas predsjednički kandidat Dragan Primorac stalno uvjerava kako je njemu istina najvažnija, a gotovo svakodnevno se otkrivaju informacije o njemu, koje to demantiraju.
I stručnjaci različitih struka također se zaklinju u znanstvenu istinu koja im je jedini putokaz u istraživanjima. Mnogima od njih to je samo zgodna fraza, koju je lijepo čuti. To se osobito odnosi na povijest. Koliko smo se istina o istim povijesnim događanjima naslušali! Još se uvijek bavimo istinom o Jasenovcu, o ustašama i partizanima. A i domovinski rat nam je donio i ostavio mnoga pitanja koja još čekaju istinite odgovore.
Neotkrivena je i istina o broju birača u našoj državi. Koliko nas uistinu u Hrvatskoj ima s pravom glasa na izborima? To se pitanje postavlja pred svake izbore, ali istina nam uvijek izmiče iz ruku.
Hoćemo li ikada saznati koliko je novca ukradeno nama građanima kupovinom nepotrebnih ili preskupih medicinskih uređaja za naše bolnice? Koliko smo bili oduševljeni ministrom Berošom (super Vili) na početku pandemije, toliko smo sada razočarani njegovim postupcima. Istina o njegovom djelovanju se očito poduže skrivala, a sada se postavlja pitanje hoćemo li je ikada u potpunosti saznati?
Hoćemo li saznati tko je uistinu kriv za pogibiju pomoraca na trajektu Lastovo kada je pala rampa? Što je s dječakom koji je danima bio vijest zbog svog agresivnog ponašanja? Sve što znamo je da je od vrtićke dobi pa sve do četvrtog razreda stalno preseljavan iz ustanove u ustanovu, ali promjene u njegovom ponašanju se nisu dogodile. Sada je s roditeljima otišao i Italiju. Zašto? Što je u cijeloj priči istina?
Toni Milun je ovih dana mnoge prosvijetlio, otkrivši nam da već 7 godina u bankama postoji tzv. osnovni račun koji se plaća znatno manje od redovnog tekućeg računa. To je istina, koju većina građana ne zna, ali također je istina da u mnogim bankama tvrde da nikada nisu čuli za to!
Svi mi osim vrlina imamo i određene mane i nedostatke. Koliko smo spremni pogledati istini u oči i priznati sami sebi, a možda i drugima svoju nesavršenost? Ili nam je lakše izbjeći ili barem malo zaobići istinu? Ako smo suočeni s teškom dijagnozom svojom ili nama neke bliske osobe, jesmo li spremni čuti istinu ili radije živimo u neznanju i neizvjesnosti?
Jedna naša nepobitna lokalna istina je, da je svake godine središte Splita u zimskim mjesecima praktički mrtvo. Stalnih stanovnika je sve manje, otvorenih restorana i slastičarnica nema. Mali dućani različitih namjena su davno zatvoreni. Čak je i Pazar opustio, sve je manje prodavača. Je li koga ta istina prosvijetlila, oslobodila nekih nedoumica i potakla na neke promijene? Za sada se pomak ne vidi.
Ne vole svi biti oslobođeni, jer uistinu nije uvijek lako s istinom izaći na kraj!