mirjananMnogi osnovnoškolci od petog razreda pa nadalje započnu strahovati hoće li se, kada završe osnovnu školu, moći upisati u željenu srednju školu. Svima nam je poznato da na taj izbor vrlo često ne utječu ni sposobnosti, ni interesi nego u prvom redu ocjene učenika. Da ne bude zabune, ne znanje, nego jedino ocjene. A poznato je da ocjene nisu uvijek dobar pokazatelj znanja. To najbolje pokazuje postotak odlikaša na kraju osmog razreda. On se kreće oko 40%! Uz to, stvorena je atmosfera, već godinama, da je prosječno uspješan učenik, zapravo loš učenik. Jer, samo su petice vrijedne divljenja.
„Implicitni imperativ 5.0. se prenosi na sve aspekte života. Problem nastaje kada se u nekom aspektu života ne dosegne taj imaginarni kriterij. Tada neke ljude preplavi silan osjećaj manje vrijednosti koji je praćen tjeskobom. Zabrinjavajuće je da se sve više mladih ljudi bori s vjerovanjem da nisu dovoljno dobri zato jer nisu najbolji“, ističe prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić te dodaje „ako prosječnost doživimo kao sklad, a ona to jest, onda je prihvatljiva sama po sebi. Biti psihički i tjelesno prosječan nosi sa sobom više zdravlja, sretniji i kvalitetniji život“.
Zaboravili smo na smisao verbalnog opisa pojedinih ocjena: dovoljan, dobar, vrlo dobar. Ovi termini jasno pokazuju značenje pojedinih brojeva. Zašto ne cijenimo ako je netko dobar u nekom ili u više predmeta ili čak vrlo dobar? Zašto smatramo da sve mora biti odlično, izvrsno?
Naš paradoks se ogleda u fetišiziranju petice, dok se istovremeno ne vodi dovoljno računa o djeci izuzetnih sposobnosti, o darovitoj djeci, koja ne moraju imati petice iz svih predmeta, a možda ni iz jednog. Mogu biti iznimno sposobna u jednom području, a u drugima imati jedva prolazne ocjene ili vrlo dobre ali to će ih često zaustaviti u izboru željene škole. S jedne strane kao da težimo izvrsnosti, pa nas zadovoljavaju samo petice, a s druge strane istinski nadarenu djecu zapravo zanemarujemo.
„Oduvijek slušam kako sam stvorena za velike stvari, kako ću jednoga dana osvojiti Nobela, kako moram iskoristiti svoj talent i pamet. I pogodite što. Evo, stojim ovdje, i priznajem, kao na nekoj grupnoj terapiji: ja sam Lucija Kaurinović i moj najveći strah je prosječnost.“ Ovo je razmišljanje učenice trećeg razreda srednje škole. Zaista je vrijeme da se zapitamo koliko ćemo još dugo psihički uništavati djecu i mlade, zapravo ih zlostavljati, tjerajući ih da se loše osjećaju, da budu nesretna ako se u jednom ili više područja zadovolje prosječnošću.
Zašto ne bismo započeli i u odgojnoj sferi njegovati izvrsnost ali ne kao medalju koja se svima pokazuje, nego kao način ponašanja. Potičimo djecu i mlade na iskrenost, altruizam, toleranciju, empatiju, volonterstvo… Jednom mjesečno ( ili češće, neka učenici samo izaberu) bi se moglo organizirati razgovor o „plodovima“ dobrote. Učenici bi razgovarali o situacijama u kojima su nekome pomogli, razveselili nekoga, obavili neki posao umjesto djeda, bake ili neke druge starije osobe, pomagali nekome u učenju, suzdržali se od vrijeđanja i ruganja nekome…
Osim što bi se djecu i mlade poticalo da rade dobre stvari, da dožive „život u živo“ a ne samo putem društvenih mreža, omogućilo bi se onima koji nikada neće imati sve petice, a možda i nijednu, da se iskažu, da mogu u nečemu biti ravnopravni s ostalima. Možda i bolji!
Jer, škole su ipak još uvijek odgojno obrazovne institucije!