USKRS

Ovo je svakako bila vrlo specifična Korizma a i Uskrs će takav biti, više duhovan a manje religiozno i paradno obojen.

„Živjeti korizmu ljubavi znači skrbiti za one koji pate, koji su napušteni ili su obuzeti tjeskobom zbog pandemije covida-19“, istaknuo je Papa i pozvao vjernike da u korizmi budu spremniji „govoriti riječi koje tješe, daju snagu, hrabre i potiču, a ne riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru“. Istakao je i važnost ljubavi jer i „ono malo, ako se dijeli s ljubavlju, nikad se ne potroši, nego postaje zalihom života i sreće.“

Osvrnemo li se oko sebe sigurno ćemo naći primjere onih koji i u korizmi, ali i nače  djeluju u skladu s riječima Pape. Ali, ima i bit će i podosta onih kojima te poruke ne znače ništa. Ni u korizmi, ali ni u bilo koje drugo vrijeme u godini. A tako je mnogo katolika u ovoj zemlji.

 Ali što nama Uskrs uopće znači? Osim nekih vanjskih znakova i simbola kojim obilježavamo ovaj blagdan, prisustvovanju nekim obredima, pripremanju dobrog ručka, bojanju jaja,  događa li se išta u nama? Potiče li korizma neke trajnije promjene u kršćanima ili samo čekamo da konačno prođe tih 40 dana kako bismo se vratili onome čega smo se u te dane ipak odrekli? A život nam uvijek nudi prilike, a posebno ove godine, da se iskažemo kao kršćani na djelu, a ne samo na riječima, prigodničarski.

 Ljudi pogođeni razornim potresom kako u Zagrebu i okolici tako i u Baniji, započeli su u korizmi svoju kalvariju na poseban način. Na njihova se pleća spustio izrazito težak križ, koji će morati nositi vrlo dugo. I nakon Uskrsa. Samo su se rijetki među stradalnicima već oslobodili tereta križa i uglavnom se vratili onome što zovemo normalan život. Nažalost, za najveći broj ljudi pogođenih potresom i u Zagrebu i u Baniji, još se ne nazire kraj patnje. Jer, osim prirodne katastrofe pred kojom su bili nemoćni,  izloženi su i drugim nevoljama. Neke je i teže podnijeti od samog potresa. Nažalost, profiteri nastoje iskoristiti sve što se može, a očito se može. A državna administracija vrlo uspješno ljudima dodatno otežava preživljavanje.

Pandemijom smo svi pogođeni, na različite načine. Taj smo križ uprtili na naše tijelo i dušu prije godinu dana.  Nismo mogli pretpostaviti da ćemo ga nositi ovako dugo. Da i ovaj Uskrs neće donijeti fizičko rasterećenje, da i dalje treba strpljivo i odgovorno nastaviti put prema „uskrsnuću“. Zato je bilo uistinu neprimjereno, kada je prije nekoliko dana ministar Beroš javno napao, bez pravih argumenata, predsjednicu obiteljskih liječnika. Kritike su uvijek dobrodošle, ako su dobronamjerne i usmjerene poboljšanju situacije ili rješavanju nekog problema. Ali u ovom slučaju to su bile „riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru“, a ne koje tješe i daju snagu.  A da bi ministar i cijeli Stožer bili uspješni u svom odgovornom poslu, a to znači da bi ih građani slušali i u djelo provodili odluke i preporuke, nužno je potrebno povjerenje. A kako vjerovati onima koji ne znaju prihvatiti kritiku i ne žele argumentirano raspravljati? Niti s kolegama.

Bog je svoje obavio davno. Sve što je učinio, učinio je za nas ljude.  A mi? Zaista se moramo zapitati kako to da u zemlji koja se diči pripadnošću kršćanstvu, kao i brojem katolika, ima toliko međusobne netrpeljivosti, isključivosti, bogaćenja na tuđoj nevolji, vrijeđanja i omalovažavanja, uvjerenosti u vlastitu veličinu i nedodirljivost, a premalo iskrenog domoljublja i čovjekoljublja, a to znači i malo iskrenog Bogoljublja.