U psihologiji je poznato da različiti ljudi iste događaje ne percipiraju na isti način. To se naziva subjektivnost percepcije. Iako gledamo i slušamo isto, ipak na naš konačni doživljaj i prosudbu utječu i naše želje, stavovi, očekivanja, iskustvo, zainteresiranost za ono čemu prisustvujemo…
Kada svjedočimo različitom tumačenju istih situacija i događaja s pravom se pitamo je li po srijedi samo subjektivnost percepcije, od čega nitko ne može pobjeći ili ipak nešto drugo. A to drugo može značiti nedostatak empatije, netoleranciju, egoističnost, poticanje mržnje, namjerno iskrivljavanje ili prikrivanje činjenica…
Sve dane zasjedanja Hrvatskog Sabora prije godišnjeg odmora, gđa. Krišto je uporno odbijala nositi masku. Povremeno je lice prekrivala šalom, ali masku nije željela jer su oni kojima ona vjeruje, ustvrdili da su maske beskorisne. A, toliko smo puta čuli od naših stručnjaka da iako nas maska ne može u potpunosti zaštititi od virusa, svaki pojedinac stavljajući masku, zapravo štiti druge! Zar doista dotična dama ne shvaća da svi sabornici, noseći maske nju štite, a ona, ne noseći masku, sve druge dovodi u opasnost! Njezin postupak su različiti ljudi, naravno, percipirali različito. Neki su uvjereni da se ona beskompromisno bori za demokratsku proceduru i zdravi razum, a drugi, da se inati i ne razumije što je kolegijalnost.
Akcija Oluja je za nas Hrvate podsjećanje na veliku i važnu pobjedu te ulazak naše vojske u Knin, 1995. godine. Saborska zastupnica, članica SDSS-a Anja Šimpraga, govorila je o svom viđenju Oluje, očima djevojčice od osam godina. Kako je ona proživjela odlazak iz rodnog kraja, četverogodišnji boravak u Srbiji i konačni povratak. Bio je to doživljaj osobe koje je događaje u Kninu gledala drugim očima, očima prognanika, a ne očima osloboditelja. Ništa čudno, ni neobično. Naravno, reakcije na njezinu priču bile su i pozitivne, ispunjene razumijevanjem i empatijom, ali i negativne, optužujuće, čak je bilo i zgražanja. Kako se usuđuje tako govoriti? Odražava li ta različitost samo subjektivnost percepcije ili pak potpunu nesposobnost suosjećanja i negiranje činjenica? Čini se, da ni ovih 25 godina nije bilo dovoljno vremensko razdoblje da neki prihvate da događaje koji su se zbivali tih davnih dana u Kninu, sigurno svi nisu mogli doživjeti na isti način. A ti „drugi“, tužni i prestrašeni nisu bili neprijatelji, nisu imali oružje, neki su bili invalidne osobe, a svi su bili građani Hrvatske, ali druge nacionalnosti. Zar je doista tako teško shvatiti da za njih Oluja ne može biti samo proslava?
I potpredsjednik Boris Milošević, kao član hrvatske Vlade stigao je ove godine u Knin. Nekima je smetalo što Srbin dolazi na „našu“ proslavu iako je taj Srbin građanin Hrvatske. Drugi su taj potez doživjeli kao važan korak u unapređenju odnosa Hrvata i Srba, kao korak prema boljem razumijevanju i prihvaćanju drukčije percepcije istog događaja. Za nekoga slavlje, a za drugoga tuga i patnja. To je i u svakodnevnom životu često tako. Tim svojevrsnim raskorakom u percepciji Oluje nimalo se ne umanjuje vrijednost i važnost hrvatske pobjede. A proglasiti tu različitost pokušajem izjednačavanja agresora i žrtve, uistinu je notorna besmislica. Priznajući i poštujući tuđu patnju pokazujemo da smo ljudi, a ne gladne zvijeri koje progone žrtvu dok je ne unište.
Mnogi se u zadnje vrijeme pozivaju na Tuđmana, iz različitih razloga. Uistinu je potrebno prisjetiti se njegovih riječi izrečenih 1997. godine u Vukovaru: „Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala”. A ovdje se čak i ne radi o opraštanju. Jedino se očekuje razumijevanje tuđe patnje. I priznavanje vlastite krivnje u zločinima nad civilima. Toga je bilo, to su dokazane činjenice, to je teška i mračna istina, ali i s njom se treba suočiti.
Čudno je i meni uistinu teško razumljivo da oni koji se zaklinju u domoljublje i istinu, pokušaje pomirenja, suosjećanja i prihvaćanje vlastitih moralnih posrtanja na putu do željenog cilja, doživljavaju kao izdaju, čak veleizdaju? Subjektivnost percepcije ovdje doista nije u pitanju!!
Odličan osvrt!!!
Za sada, u okviru postignute nacionalne percepcije nedavne prošlosti, na žalost ponuđeni odgovor ipak nije točan.
Jeste li ikada sjedili u sudnici i slušali opisivanje jednog te istog događaja po različitim osobama? Da li ste čuli i analizirali njihove subjektivno proživljene osjećaje te ih pokušali objektivno ocijeniti upotrebljavajući pri tom značajke jednog te istog događaja (koji za sudionike nikada neće biti isti)? Zbog toga dozvoljene, različite i pri tom subjektivno točne istine o proživljenoj objektivnoj zbilji, netko prethodno mora analizirati, verificirati, vrednovati, OBJEKTIVNO opisati. Tek tada može biti dozvoljeno dopustiti različitosti (subjektivnih) viđenja i njihovo “objektivno” postojanje.
Pravni sistem u vječnoj je potrazi k nespornoj i vječnoj pravednosti ocjenjivanja nekog događaja, ali i objektivnom zaključivanju pri donošenju konačnog suda zajednice spram svakog (subjektivnog) ponašanja pojedinca. Pravda pri tom NE dopušta dvostruke kriterije. Pravda samo omogućava, razumije, dopušta, postojanje različitost subjektivnog viđenja iste (objektivne) stvarnosti. Točno je stoga da nužno moramo dopustiti različitost viđenja proživljenog, ali tek tada (i/ili samo onda) kada svako takvo subjektivno viđenje, analiza i zaključci, prethodno nedvojbeno PRIZNAJU i postojanje objektivno utvrđene (priznate) stvarnosti. U suprotnom ponuđeno dopuštanje postojanja različitosti donosi kaos vrijednosti u ocjenjivanju objektivne stvarnosti (naše prošlosti).
Zbog toga je (dopustivost) subjektivnost percepcije, za sada još uvijek doista u pitanju. Tek kad svaka različitost prizna postojanje svima zajedničke objektivnosti, tek tada objektivnost može (i nužno mora) priznati postojanje različitosti. Prije toga NE, jer sugovornici ne govore niti raspravljaju o istom objektivnom, već o svojim (različitim) osjećajima, koji su samo njihovi.