Nema više sumnje što je najvažnije u malenoj zemlji u čekaonici Schengena. Uspjesi naših znanstvenika i umjetnika, naših učenika na raznim olimpijadama znanja, pa i sportaša koji  nisu nogometaši, sigurno nikada neće postići toliku pozornost kao nastup naše nogometne reprezentacije na nekom velikom natjecanju.

Da je nogomet mnogima važan poznato je, ali da je Svjetsko prvenstvo toliko bitno da se prekida rad Sabora na dva sata i po mogućnosti nastava u školama, e to je nešto novo. Barem za mene. Da igramo finale, razumjela bih, ali ovako?

Neki su se zastupnici pobunili zbog najavljenog prekida, ali  Jandroković im je poručio da u to vrijeme rade nešto drugo. „Znam da velika većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet pa je bolje tako nego da bude prazna sabornica”, rekao je Jandroković. E sad što se tiče prazne sabornice, doista nije potrebno čekati nastup Hrvatske na  svjetskom prvenstvu. Jer praznu sabornicu gledamo pre često! Iako mi se odluka Jandrokovića čini besmislenom, mislim da bismo svi bili vrlo zadovoljni kada bi ovaj dvosatni prekid rada zastupnika zbog nogometa bio jedina stvar koju zamjeramo našem Saboru.

A eto i ministar Fuchs ne zaostaje za Jandrokovićem. Pa nisu profesori manje domoljubni navijači od zastupnika! A i đaci valjda imaju neka prava, ali i domoljubnu dužnost, navijati za Kockaste. Ovih su dana, npr. naše skijašice jako uspješne, a u taekwondou  se osvajaju medalje  na traci, ali to ne izaziva veliku pozornost. Kao ni uspjesi sportaša u bilo kojem drugom sportu, osim nogometa. Ali, ako nam je sport uistinu važan, trebalo bi se više potruditi kako motivirati mlade da se aktivno bave sportom, a ne da u njemu sudjeluju samo kao navijači i to pogotovo onda kada se zbog toga ne ide u školu ili se skraćuju sati nastave.

 Kad je već nogomet ovih dana top tema, ne bi li ovo prvenstvo moglo poslužiti i za nešto više od mogućeg skraćivanja nastave i gledanja utakmica. Upravo ovo svjetsko prvenstvo donijelo je sa sobom mnoge dileme, pitanja, kontroverze. Izvještaji kažu da je desetak tisuća radnika iz  Bangladeša, Indije, Nepala, Šri Lanke i Pakistana, a vjerojatno i iz Kenije i Filipina poginulo sudjelujući u izgradnji stadiona i svega ostalog u Kataru. Iskorištavani su maksimalno, a uvjeti života su im bili neljudski. Mnogi novinari ističu da je dodjeljivanje Svjetskog prvenstva Kataru, zapravo bila sramotna i nedopustiva odluka, jer je snaga novca nadjačala sve druge argumente. Čitamo i o zabranama vezanim uz konzumaciju alkoholnih pića, pa i o nekim nedopuštenim načinima ponašanja. Sa đacima bi bilo korisno i odgojno značajno o tome porazgovarati. Čini mi se da su to odlične teme za još uglavnom ne postojeći građanski odgoj.

Od formalnih i nebitnih stvari nažalost ne može pobjeći ni sjećanje na pad Vukovara. „Vukovar zaslužuje da u sve ostale dane bude grad života, grad tolerancije, dijaloga i različitosti te grad koji gradi sretniju sadašnjost i budućnost”, kazao je prije nekoliko dana saborski zastupnik Milošević.

Jako smo ponosni na manifestaciju „I u mom gradu Vukovar svijetli“. I zasjaše svijeće i lumini duž mnogih ulica u Hrvatskim gradovima i mjestima. I to se dogodi 18. studenog. Ali,  ne bi li to svijetlo Vukovara trebalo svijetliti u našim gradovima stalno. Jasno da ne mislim na svijeće i lampaše po ulicama. To bi značilo da se ne prisjećamo samo tužnog kraja bitke za Vukovar nego ponajprije hrabrosti, odanosti, plemenitosti, srčanosti, solidarnosti, spremnosti žrtvovanje vlastita života  koju su iskazivali oni, koji su grad herojski branili 87 dana. I to bi trebalo biti svijetlo koje nas prati stalno i podsjeća na važnost takvog odnosa prema bližnjima i prema svojoj domovini. Jer to je istinsko domoljublje. A ne udaranje u prsa i zaklinjanje u odanost domovini dok te netko gleda, a kasnije snađi se druže, iskoristi sve što možeš!  

Ako od nečega ne možemo pobjeći, kao što je to Svjetsko nogometno prvenstvo, iskoristimo ga, kada su mladi u pitanju, za prenošenje nekih životno važnih poruka koje oni inače ne čuju ili ignoriraju.

Kada su sjećanja na tragične događaje u pitanju kao što je pad Vukovara, ne dopustimo da to ostane samo sjećanje na prošlost, neka to bude poticaj za, ne jednodnevno, nego svakodnevno življenje plemenitosti, altruizma, odgovornosti, empatije kako bi današnja Hrvatska bila dostojna žrtve poginulih u Vukovaru.    

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *