Dugo očekivani rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj iznijeli su na vidjelo mnoge zabrinjavajuće podatke: temeljni je, koliko nas zapravo ima (gotovo 10% manje nego prije deset godina) i kako smo izrazito stara nacija. Jasno da je među podacima i onaj o postotku katolika. Mnogi su ostali iznenađeni, jer nas ima „samo“ 78.97%, a prije deset godina bilo nas je 86.3%! Ali neki pokazatelji govore da je na nedjeljnim misama tek oko 19% vjernika.

Bilo bi razumnije da nas više brine što nestajemo, polako ali sigurno, bili katolici ili ne.  

Međutim, rekla bih da je prilično nevažno ima li onih koji se deklariraju kao katolici 80%, 60% ili samo 40%, pa i još manje. Zašto se uvijek samo hvatamo forme, a ono bitno zanemarujemo? Koliko katolika ima na papiru, jesu li svi građani ispravno shvatili pitanja koja su se odnosila na vjersku opredijeljenost, važno je kao statistički podatak. Međutim,  Crkvi bi trebalo biti važno koliko ima katolika koji uistinu vjeruju i u djelo provode ono što katolička vjera naučava.

A vjera mnogih često sliči na javno deklarirani stav prema nasilju nad ženama, kao i vršnjačkom nasilju. Na riječima sve je to za osudu, nitko nasilje ne odobrava, ali kada treba djelovati mnogi pobjegnu u mišju rupu i ne odrade ono što bi bilo neophodno. Tako je slično i s katolicima. Dovoljno je spomenuti poznatu zapovijed: „Ljubi bližnjeg svog“! I jasno nam je da kod nas brojni katolici ne da ne ljube bližnjeg svog, nego ga često vrijeđaju, podcjenjuju, rugaju mu se, potkradaju ga, maltretiraju, proganjaju, mrze… Čemu vjerovati, riječima ili djelima?   

Jedna duhovna priča sjajno opisuje ovu razliku o kojoj mi uopće ne govorimo, kao da nam nije važna. Priča kaže da Bog stalno promatra kako se ponašaju oni koji se izjašnjavaju katolicima. Dio njih odlazi redovito u crkvu, kleče pognute glave ispred oltara, mole krunicu… Ali je li to dovoljno? Bog poručuje da je mnogo važnije kako se ti isti ponašaju kad izađu iz crkve. Jer,  ako uoči da se onaj tko je bio u crkvi loše ponaša prema bližnjemu kada iz crkve izađe, ako pokazuje oholost, sebičnost, zavist, pohlepnost onda će On znati da molitva obavljena u crkvi nije bila iskrena. „Ali budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, … znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom! Čekam te vani.“

Vani, vani se vidi tko je tko, a što kažu papiri može nas potaknuti na potpuno pogrešne zaključke, na očekivanja koja će nažalost biti iznevjerena jer pokrića nemaju.

Jer ako nas katolika ima gotovo 80%  pa kako je moguće da su se u sve pore društva uvukli baš onih 20% kojima vjera ništa ne znači?! I baš oni uništavaju ovu zemlju već godinama, uništili su tolika poduzeća, živote zaposlenika u njima, nakupovali se stanova, vila, brodova, polja i oranica, pokrali milijarde… Baš su sposobni (za se) ti bezvjerci!

Zar djeca s posebnim potrebama kojima treba olakšati školovanje u redovitim školama nisu bližnji o kojima bismo se i te kako trebali skrbiti. Svi naravno, a pogotovo katolici. Pa kako to da se već godinama ne donosi konačno zakonsko rešenje statusa asistenata u nastavi bez kojih su ta djeca hendikepirana? Je li i to djelo nevjernika?

Ne bi li briga za mentalno zdravlje naše djece i mladih trebala biti neodvojivi dio ljubavi prema bližnjem svom? A u nas caruje nebriga za mentalno zdravlje. Jer na temelju podataka Ministarstva znanosti i obrazovanja, u 923 matične osnovne škole diljem države zaposleno je 455 psihologa, a u  406 srednjih škola radi 239 psihologa, što znači da približno svaka druga osnovna i srednja škola ima psihologa.

A naše zdravstvo reformu čeka već 30 godina. Pa zar su svi ministri do sada bili samo „papirnati“ katolici ili pak bezvjerci kada su se ovako nemarno i neprofesionalno odnosili i dalje se odnose prema očuvanju zdravlja građana ali i kvaliteti rada liječnika.  „Od ulaska Hrvatske u EU je službeno otišao 1071 liječnik, a od toga 138 mladih koji su tek završili fakultet. U sljedećih pet godina samo će u primarnoj zdravstvenoj zaštiti oko 700 liječnika otići u mirovinu i ne zna se kako će se ta mjesta popuniti jer nema dovoljno specijalizanata. Dogodit će se kolaps primarne zdravstvene zaštite.“ To je, nažalost, samo dio problema s kojima se zdravstvo neuspješno nosi godinama.

Ili dodajmo ovome činjenicu da na prvi logopedski pregled djeca čekaju i do 260 dana, a na terapiju i do dvije godine! A Ministarstvo zdravstva konstatira „da sagledava izazove u toj djelatnosti te će na temelju analize odrediti daljnje korake….“ I to je manifestacija brige za bližnje, za malene,  jer u nas se sve uvijek radi prvenstveno na korist djeteta!? 

I može se tako nabrajati u nedogled. Nerad, neodgovornost, neznanje, uz bahatost i osjećaj nedodirljivosti tako često susrećemo kod odgovornih ljudi u ovoj državi. A mnogi od njih tvrde da su katolici.  Ali, očito ne računaju s Božjom porukom: „Čekam te vani!“

 A to što se događa vani, mnogi građani na različite načine osjećaju na svojim leđima.

One Reply to “ČEKAM TE VANI!”

  1. Ponovo dodirnuto USRIDU!
    Da, skoro bolno ako si vjernik i ako ti tako srce diktira.
    Zar je važan ikakav postotak ako svakodnevnica prikazuje tako tužnu sliku i što je najgore, beznađe da će se nešto promjeniti,
    Ako se može povući pararela između postotka i stvarnosti…….smanjuje se broj stanovnika Hrvatske, smanjuje se broj katolika, a zločestih ljudi sve više.
    Ne samo što ne vide BLIŽNJEGA, nego ga ponižavaju i omalovažavaju.
    A o suosjećanju, o pomoći , ni traga.
    Pitam se zar oni koji mogu puno ili malo nešto učiniti, a pogotovo oni koji upravljaju sa našim životima, zamisle se ikada da ih čeka neka odgovornost dole ili gore, ili presnažan naslov : ČEKAM TE VANI !!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *