Potrošačke cijene u Hrvatskoj porasle su u lipnju 12,3 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. Cijene nekih prehrambenih artikala luduju, cijena struje leti u nebo… Građani strepe od hladnoće koja stiže, od neimaštine, oskudice… Vlada pokušava svojim mjerama pomoći građanima, ali veliko je pitanje kakav će uistinu biti učinak tih mjera. Ova su egzistencijalna pitanja zasjenila mnoga druga. Ipak, ne zaboravljamo na aferu, malverzacije, kriminal u INI, svakog dana slušamo  o ratu u Ukrajini. Bliži li se kraju ili nam Putim svima sprema neko iznenađenje? Ni priroda nas ne mazi, divlja bura, ruše se kamioni na cesti, poplave uništavaju kuće, polja….A i ne znamo je li Meghan zaplakala na sprovodu Kraljice ili je samo glumila!

I kako očekivati da se uz sve ove nevolje i strahote netko zabrine zbog nedostatka profesora matematike pa i fizike u našim školama. I u znatno mirnijim vremenima nitko se ozbiljno nije brinuo zbog toga. A taj problem nije nikakva novost, desetljećima je prisutan.

Već poduži niz godina, nažalost, nije privlačno raditi u školi. Taj se rad vrlo često omalovažava, slabo je plaćen. Društveni status zaposlenika u školama je sramotno nizak. Činjenica je da mnogi među onima koji ipak rade u školi, neovisno o predmetu koji predaju, svoj rad doživljavaju kao nužno zlo. Pogotovo to vrijedi za profesore matematike i fizike. Mnogi zaključuju kako bi zapravo bilo čudno da netko nakon završetka tako teškog studija, trati vrijeme u školi, za malu plaću, gnjaveći se s neodgojenim i nemotiviranim đacima.

 Gotovo čitav radni vijek sam predavala psihologiju budućim profesorima različitih profila, pa tako i budućim profesorima fizike i matematike. I redovito, kada bih sa studentima  povela razgovor  o poslu koji ih čeka u budućnosti i pitala tko bi od njih uistinu želio raditi u školi, vrlo malo se ruku podiglo u zrak. Ipak, onih nekoliko me, kada sam to pitala prvi puta, ipak razveselilo. Ali, vrlo brzo je uslijedio šok. Na pitanje zašto bi voljeli raditi u školi odgovori su bili:  „Pa lijepo je imati puno praznika“, „U rasporedu uvijek ima poneka „rupa“ pa se može u miru popiti kava i porazgovarati s kolegama“. O moj Bože, je li to moguće, da se u navedenom iscrpljuje motivacija za rad u školi? Nažalost, kako rekoh, iz godine u godinu odgovori studenata su bili vrlo slični. Moram priznati da sam i tada a i danas uvjerena da je bolje da u školu ne stupe oni taj posao ne vole, kojima su đaci samo „tlaka“. 

Ministar Fuchs odlučio je povećati iznos stipendija za nastavničke studije, kako bi ih učinio privlačnijima studentima. Tako bi ubuduće stipendija za STEM nastavničke programe iznosila  4.520,70 kuna, odnosno 600 eura mjesečno. Ali, pitam se, ako je novac temeljni motiv za upis nastavničkog studija, hoćemo li dobiti profesore motivirane za rad sa đacima? Ili bi bilo nužno poduzeti još nešto?

Čitam ovih dana jednu vrlo zanimljivu knjigu o obrazovanju u Finskoj. Poznato je da je njihov školski sustav među najboljima u svijetu. Ulaganje u obrazovanje je uvijek najbolje ulaganje, ističu Finci. U njih postoji snažna povezanost akademske zajednice i države te mnogi profesori neprestano sudjeluju u brojnim radnim skupinama kako bi unaprijedili obrazovanje. A mi, očito tako ne funkcioniramo. U nas postoje neki drugi prioriteti, a obrazovanjem se bavimo usput, ako se baš mora.

Finci ističu, da je kod učenika nužno aktivirati njihovo prethodno znanje, pronaći smisleni kontekst za razumijevanje novog gradiva, i suočavati učenike s izazovima jer to sve  djeluje motivirajuće. A učenje se nikako ne smije svesti samo na usvajanje znanja. Misliti i učiti kako učiti, izuzetno je važno. Finci ozbiljno slijede Sokratovu uputu da edukacija nije i ne smije biti punjenje praznih posuda, već potpaljivanje lampi.  A gdje smo mi tu? Potpaljujemo li lampe ili nažalost mnoge gasimo?

Bilo da se profesori u Finskoj godinu dana  nakon završetka studija određenog predmeta,  pripremaju za rad u školi ili je taj dio integriran u studij pojedinog predmeta, inzistira se na integraciji teorije i prakse, ističe važnost istraživanja fenomena koji su bitni u procesu učenja, implementacija novih tehnologija. Ne ide sve glatko ni u Finskoj, ali oni sigurno znaju što žele, koji cilj pokušavaju dostići i polako ali sigurno idu u tom pravcu. A mi?

Nije moguće zanemariti društveni okvir u kojem djeluje naše obrazovanje, a on je kako znamo otužan i sramotan. Ali hoće li učenici poželjeti da i sami postanu profesori, u određenoj mjeri ipak ovisi i o njihovim nastavnicima. Toliko je novih načina podučavanja kojima profesori mogu unaprijediti svoje kompetencije, zainteresirati do jučer apatične đake, pobuditi njihovu kreativnost i potaknuti ih na učenje s razumijevanjem, kao što su npr.: problemsko učenje, istraživačko učenje, projektno učenje, simulacije…

Jer škole su između ostalog i  rasadnici budućih profesora, koji ne bi smjeli biti kontejneri za činjenice nego lampe koje trajno svijetle!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *