Nekada davno ljudi su molili: „Bože, oslobodi nas kuge, gladi i rata.“ A dobro bi bilo  dodati: „Oslobodi nas nepogrešivih ljudi!“ Mnogi uistinu vjeruju da su nepogrešivi, a to  sigurno nije ljudska karakteristika. Ma koliko netko o sebi ili nekome drugome imao visoko mišljenje, bio cijenjen i priznat u društvu, imunitet na pogreške još ne postoji!

Čini mi se da one koji su uvjereni da ne mogu pogriješiti ipak ne smijemo sve trpati u isti koš. Naime, postoje oni koji su površni i bahati i uvjereni da znaju sve u području u kojem rade te zato ne mogu pogriješiti. Neki pak vjeruju da s ono malo znanja s kojim raspolažu, (a koje je ponekad čak samo popabirčeno s interneta) mogu dijeliti savjete i meritorno donositi ispravne odluke, za sebe ali i za druge.

Drugu skupinu čine oni koji su doista eksperti u području kojim se bave, rade predano i savjesno i uvjereni su, da zbog navedenih kvaliteta ne mogu i ne smiju pogriješiti. Ukoliko bi im se pogreška dogodila, odnosno ukoliko bi je priznali, to bi, uvjereni su, loše utjecalo na sliku o njihovoj kompetentnosti. Vjeruju da bi tada u očima svojih bližnjih i svojih suradnika izgubili status koji uživaju, a i u vlastitim bi očima njihova vrijednost izblijedila.  

S prvom skupinom je, ako se želi, lakše izaći na kraj. Relativno brzo se može otkriti je li netko uistinu ekspert u nekom području, ili se radi o kvazi stručnjaku, ili osobi koja je nemarna i nesavjesna. I kada se uoče propusti i pogreške, trebale uslijediti određene sankcije. Ukoliko „stručnjak“ ili stručnjakinja“ nemaju „leđa“ koja ih predano štite, ma koliku štetu učinili. A toga smo se nažalost nagledali, u mnogim područjima.

Veći problem su pripadnici skupine koji uistinu vjeruju da ne smiju pogriješiti u poslu kojim se bave. Ne prihvaćaju da na svijetu ne postoji čovjek, ma koje struke bio,  koji baš nikada nije učinio ni jednu pogrešku. Ma koliko netko znao, ma koliko savjestan bio, pogreške se mogu dogoditi i događaju se.  

„Bezgrješni“ bez obzira kojoj skupini pripadali, mogu svoje savršenstvo iskazivati  u bilo kojoj struci, ali i kao roditelji,  partneri, prijatelji. I naravno kao političari. Možda su za sve nas najopasniji „nepogrešivi“ liječnici. I naravno roditelji. Teško je djeci koju odgajaju osobe koje nijedan svoj postupak ili odluku ne propituju jer su uvjereni da uvijek točno znaju što je dobro za njihovo dijete. Na „nepogrešive“ političare kao da smo se navikli.

Ono što gotovo svi osjećamo na vlastitoj koži su nečinjenje ili loši postupci koje odrađuju neki liječnici. 2013. godine objavljena je studija u časopisu Journal of  Patient Safety u kojoj se navodi da svake godine u Americi 400 000 pacijenata doživi preuranjenu smrt uzrokovanom tzv. sprječivom štetom. A to znači da je pacijentu pogrešno postavljena dijagnoza, ili su davani pogrešni lijekovi, ili je pacijent ozlijeđen tijekom zahvata, ili je operiran pogrešni dio tijela, dana neprikladna transfuzija, nastale rane od ležanja… I u mnogim europskim državama situacija je slična. Na temelju podataka znamo da je u Hrvatskoj samo jedan liječnik do sada osuđen za nesavjesno liječenje i nalazi se u zatvoru. Teško je vjerovati da u nas sprječiva šteta ne postoji! Bilo bi na primjer važno znati je li sprječiva šteta ugasila život našeg cijenjenog novinara Matijanića! Ili da se prisjetimo Kristijana Vukasovića koji je završio u istražnom zatvoru zbog izazivanja požara u kojem je izgorjelo pet maslina, par stabala i dva hektara trave, a policiji se sam prijavio. Čini se da je više sudionika doprinijelo da sprječiva šteta odnese jedan mladi život.

Zanemarivanje ili prikrivanje pogrešaka onemogućava analiziranje situacije i utvrđivanje što je dovelo do pogrešnog ili lošeg tijeka liječenja. Ali kada pogreške nema, nema ni sankcija za loše ili kobne posljedice. Jednako važno bilo bi svaki propust ili pogrešku  detaljno analizirati jer bi se na taj način znatno smanjila vjerojatnost da se isto ponovi.  Neučenje na vlastitim pogreškama sigurno je prepreka poboljšanju kvalitete neke usluge, usavršavanju u svom poslu u bilo kojoj domeni. Umjesto srama zbog pogreške ili pak negiranja njenog postojanja, detaljna analiza situacije (kao u zrakoplovstvu) bila bi nužno potrebna.

Priznavanje vlastite nesavršenosti nije pokazatelj slabosti i nekompetentnosti, nego poštenja, odgovornosti i svjesnosti vlastitih granica pojedinca.  Jer ma koliko netko bio  dobar stručnjak uvijek je moguće još nešto naučiti, ponekad, jedino na temelju pogreške, ponekad nažalost i fatalne. Jer, kako reče Bernard Shaw: „Život popločan pogreškama jest, ne samo časniji nego i korisniji od života utrošena u ništa“.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *