Kako je poznato već dulje vrijeme, na temelju nekoliko istraživanja, Hrvati se najčešće iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva, zbog toga što se poštenje i rad ne isplate u ovoj državi. Uz to se, kako navode brojni ispitani vrlo često se ne nagrađuje ispravno ponašanje, a često se propušta sankcionirati neispravno ponašanje. I priča o maturantici Lauri Mikić, uklapa se nažalost u ovu tužnu i sramotnu sliku.

Vjerojatno ima vrlo malo onih koji nisu čuli za nevolju i nepravdu koja je zadesila ovu zagrebačku maturanticu. Poništen joj je na maturi cjelokupni ispit iz Hrvatskog jezika jer se na drugi dio ispita, esej, potpisala punim imenom i prezimenom. A kako je poznato ispit iz hrvatskog jezika sastoji se od dva različita dijela: ispitna cjelina književnost, neknjiževni tekstovi i hrvatski jezik, a čini je 80 zadataka zatvorenog tipa koji je Laura uspješno položila; i esej, koji nije obvezan. 1200 učenika je ove godine predalo prazan list, ali se na njega nisu potpisali i sve je za njih prošlo bez ikakvih neugodnih posljedica. 625 od njih su položili ispit iz Hrvatskog ne osvojivši niti jedan bod iz eseja.

Laura, dakle nije položila maturu u ljetnom roku, zbog diskvalifikacije s maturalnog ispita iz hrvatskog jezika. NCVVO je poručio djevojci da se to dogodilo jer je iskazala “nedopušteno ponašanje“. Stvarno groteskno. Laura je mogla mirne duše predati prazan papir famoznog eseja i sada se veseliti s obitelji i prijateljima što je položila maturu i ujedno ostvarila svoj san upisom na studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Ali, nju su očito odgajali da svoje obveze odradi do kraja, da ne ide linijom manjeg otpora, da ne kalkulira nego se potrudi u danom trenutku uistinu dati sve od sebe. I tako je, iako je nekoliko dana funkcionirala na dva kolosijeka, polagala maturu i prijemni ispit za Muzičku akademiju i sigurno bila iscrpljena, uzbuđena, puna iščekivanja, odlučila svoj gimnazijski put završiti odgovorno, polažući sve dijelove propisanih ispita. Umjesto da sebi kaže, dosta je bilo, ne mogu više, umorna sam, esej neću ni pisati jer mi bodovi nisu potrebni, odlučila je pošteno sve odraditi do kraja. I napisala esej, ali se zabunom na kraju potpisala! I nagrada za uloženi napor i odgovorno ponašanje je stigla, potpuno u skladu s priglupim formalizmom koji u nas često caruje – diskvalifikacija!   

Završetak školovanja u gimnaziji, koja je ne zaboravimo odgojno obrazovna institucija, okrunjen je neshvatljivom, nepravednom, besmislenom i neodgojnom mjerom.

Logično je da se ispiti na maturi pišu bez mogućnosti identifikacije kandidata kako bi svi pristupnici imali isti, objektivan tretman. Tu dileme nema. Ali Laura je pogrešku učinila na dijelu ispita koji nije bio bitan za njezinu prolaznost. Nije prepisivala sa šalabahtera, ili od nekog od kolega ili iz mobitela koji je uspjela unijeti u dvoranu…. Ništa što bi imalo loše posljedice po bilo koga, nije učinila. Ipak je dobila drastičnu kaznu. Zašto? 

Ono što je dodatno šokantno je nemogućnost davanja prigovora ili žalbe na odluku NCVVO-a. Zar je ta institucija i njezin ravnatelj nepogrešiv poput Pape kada govori ex catedra?  A i gospodin ministar Fuchs „se ne bi štel mešati“?!

Je li uistinu moguće da za rad, talent, ustrajnost, požrtvovnost, stiže kazna zbog propusta učinjenog bez želje za kršenjem pravila. Nitko ne zagovara anarhiju na ispitima, ali pridržavanje pravila bez korištenja zdravog razuma, uistinu donosi više štete nego koristi. Iako je mladima u vrijeme pandemije život često bio ispunjen strahom i neizvjesnošću pa i nedovoljno kvalitetnom nastavom, bilo bi neodgovorno i loše u odgojnom smislu spuštati kriterije i profanirati smisao mature.

Ali čemu trenirati strogoću na krivom mjestu i na krivi način? Kazniti Lauru i sve druge učenike koji su učinili istu pogrešku, je uistinu nerazumljiva odluka. „Ja bih joj poručio da pokuša imati snage i tra la la la…  ali isto tako shvatit će da se u svakom društvu moraju poštovati pravila i zakoni jer je to jedino jamstvo da će društvo biti bolje. U suprotnom idemo u anarhiju”, rekao je Filipović, voditelj NCVVO-a. Dakle, gospodine Filipoviću, upravo tako! Kako ne bismo završili u anarhiji, postupite po pravilima i omogućite Lauri da se odmah upiše na Akademiju jer je maturirala i ujedno vrlo uspješno položila prijamni ispit.

U protivnom temeljna poruka svim mladim ljudima koji se se našli ili će se naći u sličnoj situaciji kao Laura glasi: „Kada varaš ili kradeš svjesno, s predumišljajem, pa sve dobro isplaniraš, najvjerojatnije  ti nitko neće učiniti ništa. Karijera je pred tobom, naravno politička! Ali kada napraviš bezazlenu pogrešku, bez predumišljaja, koja ne šteti nikome, ne povrjeđuje nikoga, samo ukazuje na trenutak nepažnje ili silnog umora i dekoncentracije, onda kazna sigurno stiže. Okrutna, bolna, nepravedna i naravno nepotrebna!

One Reply to “KADA FORMA UBIJA ŽIVOT”

  1. Krivnja, subjektivni odnos osobe prema vlastitomu činu (činjenju ili propuštanju činjenja) i njegovoj posljedici, koji se ocjenjuju kao zli (štetni, zabranjeni) sa stajališta pravnoga poretka, morala ili vjere. Dva su elementa tog odnosa – intelektualni i voljni. Intelektualni je svijest o vlastitom činu i posljedicama koje će izazvati; voljni je htijenje toga čina, ili barem pristajanje na njegovo počinjenje. Nije svaka krivnja jednaka. Teža je vrsta krivnje namjera (dolus), pri kojoj je počinitelj svjestan (ili je dužan i mogao bi biti svjestan) svojega čina te ga želi počiniti, ili barem pristaje na to. Blaža je vrsta krivnje nehaj, nemarnost, nehat (culpa), pri kojem počinitelj ne želi čin ili ne želi njegove zle posljedice, ali ni ne postupa onako kako bi trebao da bi ga spriječio ili izbjegao. Unutar svake vrste krivnje razlikuje se nekoliko stupnjeva. Suprotnost krivnji je nevinost.

    U pravnim je poredcima počiniteljeva krivnja pretpostavka njegove kaznene odgovornosti, a u načelu i njegove odgovornosti za štetu koju je drugomu nanio. To proizlazi iz ideje da je čovjek u granicama objektivnih danosti slobodan, da može postupati po svojoj volji i da o njegovoj volji ovisi hoće li nešto učiniti ili neće. Na toj se ideji temelji moć koju pravni poredci daju volji osoba, omogućujući im da očitovanjima svoje volje proizvode dopuštene pravne učinke; na istoj se ideji slobode pojedinaca temelji i njihova odgovornost za vlastite voljne, skrivljene čine.
    Da bi počinitelj nekoga djela mogao biti za nj (kazneno) odgovoran, osim što treba biti ubrojiv ili je mogao biti svjestan svojega čina i njegove protupravnosti, potrebno je, u pravilu, da ga je počinio namjerno. Ako se njegova krivnja sastoji u nehaju (nepažnji), on neće kazneno odgovarati, osim onda kada je za počinjeno djelo zakonom izričito određena odgovornost i za nehaj. Kazneno pravo razlikuje nekoliko stupnjeva namjere i nehaja. Kada je počinitelj kazneno odgovoran, o stupnju njegove krivnje ovisit će kazna; što je stupanj krivnje viši, to će i kazna biti veća.

    ZANČI: svaki zakon i svaka forma NUŽNO poznaju ono što se IZUZIMLJE od nekog pravila ili skupa, nešto što predstavlja izuzetak. Da bi se primijenilo, pravilo nužno traži da postupkom upravljaju (da ga vode i da za to budu ODGOVORNI) izuzetni ljudi.
    Na žalost imamo izuzetno formalno glupe ljude i pojedince koji glume strogoću na slabijima, jer drugo niti znaju, niti mogu. Uostalom zbog toga su i glupi. A to što su usprkos tome, kao pojedinci odgovorni za postupak u kojem sudjeluje mnogo časnih i pravednih (i k tome pametnih) ljudi, čini i pokazuje njihovu glupost još i većom, značajnijom, neizbrisivom, trajnom i gadnom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *