Predlažem da se u najkraćem mogućem roku pokrene akcija za raspisivanje referenduma o promjeni definicije škole. Uistinu ima sve manje smisla da školu definiramo kao odgojno obrazovnu instituciju. Ova obrazovna komponenta funkcionira koliko toliko prihvatljivo, ali odgojna često neprihvatljivo. Najkorektnije je tu odrednicu eliminirati iz definicije i sve će biti jednostavnije.

Supruga našeg Predsjednika je, više-manje jednoglasno proglašene osobom koja iskorištava svoj položaj i vrši pritisak na nastavnike odnosno školu! Pogled iz drugoga kuta i pokušaj drukčijeg tumačenja njezina ponašanja gotovo da nitko nije ponudio!? Čini mi se da ona uistinu nije imala namjeru utjecati na povećanje ocjene svog sina, već ukazati na niz nepravilnosti koje je uočila u elitnoj zagrebačkoj gimnaziji. Ali, ako griješim i gospođa je uistinu vršila pritisak i tražila povećanje ocjene, temeljno je pitanje zašto su to u školi učinili?

Upitan kako komentira da je uopće netko vršio pritisak na profesoricu, ministar Fuchs rekao je: „To je strašno, od početka sam osupnut ponašanjem i od početka pozivam ravnatelje i učitelje da ne podliježu pritiscima.“ Naš je ministar očito prespavao opće poznata događanja u stvarnosti.

Da su nastavnici u školama izloženi pritiscima roditelja, najčešće pri kraju školske godine, poznata je činjenica. Kao i da sunce izlazi na istoku. Od bojažljivih pitanja i molbi roditelja do neugodnih prijetnji, čak fizičkih – svega ima u našim školama. Međutim, svi su se pravili slijepi i gluhi sve dok se nije oglasila gđa. Musić Milanović. Koliko je meni poznato, naš Predsjednik nije bogati mecena koji može školi donirati ili uskratiti velika materijalna sredstva, a uz to i škola je državna. Zato mi je nejasno koje bi to negativne posljedice mogle nastupiti za školu da je ravnateljica odbila zahtijevati od dotične nastavnice da mijenja ocjenu (ako je to uopće traženo)? I zašto je mijenjana i ocjena iz latinskog jezika?

Čudim se također, zašto se roditeljima dopušta da dolaze u školu moliti ili prijetiti u vremenu kad je ulazak u školu roditeljima zapravo zabranjen (ako su u pitanju ocjene), a to je četrnaest dana prije kraja školske godine. Jesu li u toj priči glavni krivci roditelji ili oni koji im omogućavaju ulazak u školu? Školska pravila bi trebalo dosljedno provoditi. Ovako su škole tj. ravnatelji sebe i svoje zaposlenike doveli u vrlo neugodnu situaciju, a uz to šalju đacima poruku da se pravila mogu zaobilaziti i zanemariti, jer za neke vrijede, a za neke baš i ne. Vrlo odgojno!

Zašto je postalo gotovo normalno da pojedini nastavnik osobno ili pak škola podliježe pritiscima roditelja? Je li jedan od razloga strah od inspekcije koja bi mogla otkriti veće ili manje nepravilnosti? Ili je to svojevrsna linija manjeg otpora? Ili strah od neugodnih prijetnji i još neugodnijih posljedica? Ipak se pitam bi li situacija bila drukčija da su svi nastavnici i ravnatelji, u svim školama dosljedni u provođenju odluke da se ocjene neće povećavati pod pritiskom. Je li to moguće ostvariti u demokratskoj i pravnoj državi ili je ovo utopijska želja? Nedopustivo je, međutim, da odgojna institucija učenicima poručuje  da je od znanja važnije imati roditelja koji će uspjeti pronaći način da poveća ocjenu/e!   

Jedan od prigovora gđe. Musić Milanović odnosi se i problem nepostojanja zamjene za nastavnicu matematika, kada je opravdano bila odsutna. Kroničan nedostatak kvalificiranih nastavnika matematike, ali i fizike je rak rana s kojom živimo desetljećima i …??? Mjerodavni uglavnom samo kukaju, ali ništa se uistinu djelotvorno ne poduzima. Anketa koju je Hrvatski zavod za zapošljavanje proveo 2019. godine pokazala je da u našoj zemlji nedostaje 241 nastavnik matematike, a 2020. ta se brojka popela na 294., a 2022. sigurno je još veća!!! Ne rješavanje ovog problema je također odgojna poruka đacima, ali s više negativnih konotacija!

Problem terora odličnog uspjeha, posebno onog 5.00 nažalost trpimo već jako dugo u našim školama. I to je jedna zastrašujuća poruka kojom se učenicima, uz informaciju da znanje nije najvažnije, također poručuje da nije važno jesu li odgovorni, pristojni, pošteni, kolegijalni ili pak varaju, lažu, izostaju „opravdano“ s nastave ogroman broj sati, agresijom rješavaju probleme… jedino je važna petica u imeniku.

Saznali smo da se sprema uvođenje novog izbornog predmeta koji bi trebao djecu učiti kritičkom mišljenju. Konačno da se i to dogodi! Djecu bi trebalo naučiti kako misliti, a ne što misliti, ističu autori kurikula tog predmeta. Međutim, blago rečeno zbunjena sam informacijom da će predmet biti ponuđen samo djeci koja ne upisuju vjeronauk!? Pa zar se u odgojnu ulogu škole, pa i društva, ne uklapa da sva djeca uče kritički misliti? Zašto netko tko ide na vjeronauk ne bi mogao i trebao učiti i o kritičkom mišljenju? U čemu se to krije odgojna vrijednost dijeljenja djece na one koji će učiti kritički misliti i one kojima to neće biti omogućeno u školi? 

Vapaj za spas ugleda i dostojanstva učitelja, ali i učenika, pa i roditelja uputila je ovih dana nastavnica učenika viših razreda Osnovne škole Borovje u Zagrebu. Ona je iz prirode i biologije svim svojim učenicima zaključila ocjenu odličan!

Jesu li mjerodavni shvatili smisao ove poruke? Hoće li ona ostati usamljeni glas očajnika u pustinji ili…. ?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *