Zanimljivo je kako u mnogim segmentima življenja naše društvo funkcionira poput Trnoružice. Spavaju godinama, pa i desetljećima mnogi koji bi trebali biti itekako budni i rješavati brojne probleme i teškoće kojima smo okruženi, kaos koji vlada u brojnim institucijama. A kad se neki ipak probude, čude se zatečenom stanju, začuđeno trepću tek otvorenim očima. Ma je li to moguće?!

Tako su nam, na primjer, rezultati prvih nacionalnih ispita iz hrvatskog, matematike, fizike, biologije i kemije pokazali da naši učenici osmih razreda, imaju tek osnovnu razinu znanja. Prevedeno u ocjene, to bi čini se značilo da je 4132 učenika dobilo dvojke. Generacija koja je pisala nacionalne ispite, na razini Hrvatske broji 39.522 učenika od čega 15.212 njih na završetku sedmog razreda imalo odličan uspjeh. Trebamo li se uistinu čuditi i zgražati, ili možda podići hajku na rad nastavnika?

Čini se da oni koji bi morali znati, ne znaju ili su zaboravili da postoji disciplina koja se zove dokimologija, koja se bavi problemima ocjenjivanja. Razvila se sredinom tridesetih godina 20. stoljeća. Neke temeljne spoznaje te discipline ne bi smjele biti nepoznanica za one koji se na različite načine bave problematikom ocjenjivanja. Kao prvo, treba znati da ocjena nema apsolutnu vrijednost, nego samo relativnu tj. ona govori o znanju učenika unutar razrednog odjela u kome je dana, a koliko znanja ima i kojim vrstama znanja se služi određeni učenik, je nepoznato. Uz to, treba znati da svaki ocjenjivač pokazuje tendenciju da svoj kriterij ocjenjivanja prilagodi konkretnom uzorku đaka, tj. razrednog odjela u kojem ocjenjuje. Dakle, kriterij se podiže u kvalitetnijim odjeljenjima i spušta u odjeljenjima gdje su učenici manje uspješni. Naravno, to je moguće zato što ne postoje jasno utvrđeni kriteriji što bi sve trebalo znati (količina i vrsta znanja) iz pojedinog predmeta, za određenu ocjenu, u svakom razredu.  Kada taj problem bude riješen, ocjenjivačima će biti mnogo lakše objektivnije ocjenjivati i tek tada bi usporedba ocjena nastavnika s rezultatima u testovima znanja mogla biti pokazatelj kvalitete njihova rada.

Ali nije prosvjeta jedino područje uspavanosti i neobaviještenosti. Ovih se dana mnogo govorilo problemu ovisnosti, o porastu konzumenata droga, alkohola, duhana. Problem je prisutan dugi niz godina i kad zakažu temeljne poluge, a to su prevencija i represija, broj ovisnika raste. Ministar Vili Beroš izjavio da je nova Nacionalna strategija djelovanja na području ovisnosti u završnoj fazi.  Ona prethodna bila je na snazi do 2017.?! U međuvremenu ??.  Ali kada se Strategija donese pitanje je hoće li se provesti u život ili će ostati samo mrtvo slovo na papiru? Jer ono što je u cijeloj priči iznimno važno je kvalitetno preventivno djelovanje. Mnogi nažalost još uvijek ne znaju što taj pojam uistinu znači.

Slična pogreška je uočljiva i u domeni mentalnog zdravlja. Hrvatska već gotovo šest godine nema Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja! Mladi su, složili su se i eurozastupnici, jedna od skupina koju je pandemija posebno pogodila, značajno im je smanjila mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja, narušila društveni život pa i njihovo mentalno zdravlje.

Pandemija je, međutim, i mnoge probudila i podsjetila da je mentalno zdravlje važan segment zdravlja. I kod djece i mladih, i kod odraslih. Važno je da svi kojima je potrebna pomoć znaju kome se mogu obratiti. Lako dostupni i dovoljno brojni stručnjaci su svakako neophodni. Ali barem jednako je važno raditi na prevenciji. Jasno da utjecaj pandemije ne smijemo i ne možemo zanemariti, ali sigurna sam da bi problema bilo manje a dio problema bi bio manjeg intenziteta, da se o mentalnom zdravlju ne samo mladih nego i nacije, vodila briga dok ono nije bilo ugroženo. To se zove primarna prevencija. Što se djece i mladih tiče najvažnije je odgajati ih, u obitelji, u školi, u društvu. Učiti ih kako se nositi s problemima različitih vrsta, kako izgrađivati samopoštovanje, kako bolje razumjeti samog sebe i svoju okolinu, kako se zabaviti i dobro osjećati  bez opijanja i konzumiranja različitih supstanci… Treba znati postaviti kvalitetne granice u odgoju koje neće biti kočnica u razvoju mladog bića, nego smjernice koja pomažu u turbulentnom odrastanju, ali i u očuvanju mentalnog zdravlja.

Da svi ipak ne spavaju pokazuje projekt Promehs (Promocija mentalnog zdravlja u školama) koji je pokrenut 2019. godine „s ciljem razvoja, implementacije i evaluacija kurikuluma promocije mentalnog zdravlja u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama.“ Nadajmo se da će dobiveni rezultati biti korišteni u praksi, da neće spavati u nečijim ladicama!

Vatrogasci često kažu da se požar najbolje gasi pilama. Dok vatre nema, otvaraju se novi i čiste stari protupožarni putevi. Jer, kad vatra plane sve je mnogo opasnije, a zadovoljavajući ishod neizvjesniji!

Mnogi u nas to ne shvaćaju, ni u vatrogastvu, ni izvan njega!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *