Baš smo se ponadali da je na vidiku povratak u način života prije pandemije. Jer, svaki dan je sve manje zaraženih, manje umrlih. U bolnicama se lakše diše. Iako nas se nije baš previše cijepilo, situacija se ipak smiruje. Ali život često priredi iznenađenje,  i lijepim i ružnim događajima. Ovog su puta, nažalost loše stvari poput bombe, upale u naš život. Nikad ne reci nikad. Dogodilo ono u što nismo željeli vjerovati – rat u Europi. Rusija je ipak napala Ukrajinu. Netko je duhovito primijetio kako se sada  mnogi u nas moraju preko noći prekvalificirati iz epidemiologa i virologa, u vojne stratege i analitičare, nuklearne stručnjake pa i psihijatre!

Doista, svakodnevno, opterećujuće puno sati (ako to izaberemo), slušamo i gledamo ratne strahote u Ukrajini. Brojne osobe nam nastoje objasniti što se to zapravo događa, zašto se to događa, od kada datiraju počeci napetosti i netrpeljivost, što možemo očekivati u narednim danima i mjesecima i sl. Spominju se različiti scenariji za blisku i daljnju  budućnost. Ističe se da najvjerojatnije ekonomski pritisak neće u kratkom roku doprinijeti rješenju ove strahote te da bi možda spas mogli biti unutarnji igrači, neki od bliskih Putinovih suradnika. Hoće li itko od njih shvatiti da je uistinu vrag odnio šalu, za cijeli svijet, pa i za njih?

Povremeno se mogu i pročitati razmišljanja o tome kako zapadnjaci zapravo ne razumiju Putinov način razmišljanja, njegove motive. Ivica Šola je nedavno citirao davno izgovorenu Kissingerovu rečenicu: „Da biste razumjeli Putina i njegove ideje, čitajte Dostojevskog, a ne Marxa“. Uz to se spominje i Putinov ideolog, filozof Ivan Ilijin. Postaje jasno da je djelovanje ruskog poglavara vođeno idejom panslavizma i ruske mesijanske uloge u povijesti. Putin je, čini se uvjeren u superiornost ruskog naroda u odnosu na ostatak dekadentne Europe. Spomenuti  Ilijin „smatrao je Rusiju organskim i mističnim bićem nepojmljive snage i utjecaja, kojoj nije potrebno legalističko shvaćanje nacije, već isključivo tradicionalna autokracija koja ne mari za ustavne vlasti.“ Putin to slijedi.

I kako pregovarati s nekim tko vjeruje u svoju mesijansku ulogu? Vjeruje li Putin da je on dobročinitelj i spasitelj Rusije ili je samo pokvareni blefer? Ako uistinu vjeruje da radi za dobro Rusije, ma kakva bila cijena odabranog puta, Putin odustati neće. Dok ne bude prisiljen, na bilo koji način. A normalno je da spasitelj Rusije ne sluša nikoga, jer je on nepogrješiv kada odlučuje o sudbini svog naroda. Možda trenutno nerazumljivi, opasni i zastrašujući potezi i odluke samo su u funkciji konačnog cilja, a to spas Rusije. Racionalno razmišljanje tu ne postoji, argumenti su bezvrijedni, samokritičnost nepoznat pojam.

„Ruska agresija na Ukrajinu nesumnjivo je udarac autoritetu Ujedinjenih naroda“, rekao je u  hrvatski veleposlanik pri UN Ivan Šimonović. „Tu se postavlja staro pitanje: Tko čuva čuvare? Ako su stalne članice Vijeća sigurnosti čuvari mira i sigurnosti, tko nas čuva od njih kad oni prekrše mir i sigurnost?” A Rusija ima pravo veta u Vijeću sigurnosti. Nešto je očito vrlo loše i pogrešno posloženo u organizaciji Ujedinjenih naroda, kada ne postoji legitiman način da se zaustavi okupacija slobodne države, ubijanje civila, raketiranje bolnica, stambenih zgrada, vrtića…

Pred Putinom je svijet, za sada nemoćan. I ta je spoznaja zastrašujuća.

Za mene je još nešto možda ne strašno, ali svakako zbunjujuće. U domaćim okvirima, ali i svjetskim samo velika nevolja (i to ne uvijek) dovodi do potpune solidarnosti, razumijevanja, suosjećanja. Doista, gotovo cijeli svijet pomaže Ukrajincima, na različite načine. Ali takav način ponašanja nije sastavni dio našeg načina života. On se javlja samo u nenormalnim okolnostima. Dok živimo svoju uobičajenu normalnost, mi ljudi smo prečesto egoisti, zainteresirani za sebe i svoju dobrobit, kalkulanti i profiteri koji zatvaraju oči pred brojnim nevoljama i problemima. Tek, u zaista opasnoj nenormalnosti kakva je trenutno,  postajemo drukčiji, bolji, čovječniji!  

Treba se ipak zapitati jesmo li mi Europljani bili toliko suosjećajni i osjetljivi kada su u pitanju bile npr. sirijske izbjeglice ili izbjeglice iz neke druge države? Zar svaka majka s djetetom na rukama ne zaslužuje istu skrb, pažnju, razumijevanje i utjehu?

I još me jedna stvar muči. Što je sa stanovnicima Banije? „Na Baniji ratno stradanje i siromaštvo na koje su osuđeni nikad nije ubilo volju tih ljudi da ostanu topli i gostoljubivi. Ono što smo nazvali državom tim je ljudima uzela dostojanstvo života, ali im nikad nije uzelo tu čašicu rakije na stolu, za bilo koga“ piše Monika Herceg. Dvije godine nakon potresa oni su i dalje živi i žilavi, ali mnogi bez vode i struje, u blatu do koljena, bez sigurnog krova nad glavom. Nisu izbjeglice, žive u svojoj državi!

Europa se često zaklinje u svoje kršćanske korijene! A mi pogotovo! Očito bismo se češće trebali podsjetiti riječi apostola Pavla koji u poslanici Galaćanima kaže:  „Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *