Jedno zanimljivo istraživanje o stavu javnosti prema zaraznim bolestima i prometnim nesrećama, proveo je davne 1973. godine, prof. dr. sc. Boris Petz  Osnovni zaključak ovog istraživanja bio je da ljudi različito reagiraju na informaciju o velikom broju prometnih nesreća sa smrtnim ishodom u gradu u kojem borave, od informacije o smrtnoj opasnosti od zarazne bolesti, u tom istom gradu. Naime, veliki broj ljudi koji su sudjelovali u ovom istraživanju, smatrao je da prometne nesreće za njih nisu „opasan“ događaj jer su bili uvjereni da svojim ponašanjem mogu utjecati na vlastitu sigurnosti u prometu. Naprotiv, kod smrtonosne zarazne bolesti, većina sudionika je smatrala da treba napustiti tu opasnu sredinu jer se sami neće moći adekvatno zaštititi. Manji postotak je smatrao da bi discipliniranim ponašanjem i/ili cijepljenjem mogli sačuvati zdravlje odnosno život te da ne bi bilo potrebno bježati od te opasnosti.

Ako se generalizira ovaj zaključak, može se konstatirati da će mnogi ljudi nastojati pobjeći kada situaciju u kojoj se nalaze percipiraju kao opasnu, prijeteću po zdravlje i život te procijene da će njihovi napori da se zaštite biti beskorisni, nedjelotvorni. Ako pak procijene (točno ili netočno) da mogu nešto učiniti za osobnu zaštitu, ostat će i ponašat će se na način koji smatraju  sigurnim.

Mi smo već niz godina, i prije ove zaraze, suočeni s odlaskom iz zemlje velikog broja ljudi, uglavnom mladih.  A kako rekoh, odlazi se onda kada se ljudi suočavaju s opasnošću  protiv koje se ne mogu boriti, kada se osjećaju bespomoćno. Temeljno je pitanje što to ljudi koji već godinama napuštaju ovu zemlju, doživljavaju kao opasnost protiv koje su nemoćni?

Nekoliko istraživanja je pokazalo da samo manji postotak mladih odlazi iz Hrvatske zbog loše materijalne situacije, odnosno uvjerenja da je ovdje neće uspjeti poboljšati. Nažalost, većina odlazi zbog loše društvene klime, zbog razgranate korupcije, političke podobnosti koja se uvukla u mnoge pore života i koju doživljavaju kao opasnost protiv koje nema cjepiva, ni lijeka, barem za sada.  

„Prva je kategorija, slabost institucija i nemoral političkih elita pa bismo mogli reći da se Hrvati iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva, te korumpirano društvo, gdje se poštenje i rad ne isplate. S jedne strane ne nagrađujemo ispravno ponašanje, a s druge strane ne sankcioniramo neispravno ponašanje. Pravosuđe je veliki problem koje naši iseljenici ističu”, pokazuju rezultati istraživanja provedenog na velikom broju onih koji su posljednjih nekoliko godina otišli u Njemačku.

„Količina nemorala, korupcije i nepravde kod nekih ljudi je negledljiva. Nije ni čudo što se mladi ne interesiraju za politiku, izbore i slično“, reče neki dan, gimnazijalac, Nino Šarić,  u Puli, na konferenciji o budućnosti Europe. Nije li strašno kada mladi ljudi ovako vide životno okruženje u kojem odrastaju?! Zar je privlačno nastaviti živjeti u takvim okolnostima?

Odlaze, ako ikako mogu i oni koji još nisu dočekali da se započne s obnovom ili izgradnjom njihovih kuća ili stanova koji su stradali u potresu. Ljudi su čekali strpljivo, mnogi živeći u doista neljudskim uvjetima dvije godine, i nije se dogodilo ništa vrijedno pažnje. I kako kaže jedna pjesma: „Kazaljke su stale, ali vrijeme ide…“, a nesposobnost caruje. I čini se da nećemo uspjeti iskoristiti 5.1 milijardi kuna iz Fonda solidarnosti koje bismo morali potrošiti do lipnja 2022. a namijenjene su obnovi nakon potresa. Očito bijeg iz ove očajne situacije mnogi vide kao slamku spasa. 

Već godinama su mnogi mladi suočeni s činjenicom da nije važno jesu li bili uspješni u studiju, jesu li sposobni, jesu li spremni na daljnje usavršavanje u svojoj struci, jesu li odgovorni i marljivi u radu, bitno je jesu li politički na poželjan način orijentirani, a ponekad i nije nevažno tko su im roditelji. Mladi bi željeli (ne samo oni) živjeti u zemlji gdje će se njihovo obrazovanje i rad cijeniti na prikladan način. I njima je odlazak da ne kažem bijeg jedino rješenje, dok se ne dogode stvarne promjene u funkcioniraju ove države, na svim razinama.

Statistika je neumoljiva i jasno pokazuje da danas, kada je u Hrvatskoj pola milijuna stanovnika manje nego 2002., lokalne i regionalne usluge obavlja daleko više zaposlenika u javnom sektoru. Dok se sustav informatizira i digitalizira, u javnom se sektoru zapošljava dodatnih sto tisuća radnika!  Ovi podaci ukazuju na opasnost, ali to je alarm samo za one koji su već spakirali kofere ili se spremaju to učiniti.

A kako ne vidjeti opasnost i u činjenici da državni dužnosnici dobivaju stanove na korištenje u Zagrebu, za vrijeme svog mandata, bez ikakvih opipljivih i smislenih kriterija. Glavni je očito, „meni treba“.

S prometnim nesrećama i zarazom od bilo kojeg virusa ćemo ipak izaći na kraj. Ali izneređenu hijerarhiju vrijednosti, ignoriranje moralnih principa, farizejstvo, bahatost, nekompetentnost i orijentiranost na vlastitu korist, nemoguće je brzo ispraviti. Ni cjepiva, ni lijeka, kako rekoh nema na vidiku! Očito je premalo onih koji bi se uključili  u njihovu „proizvodnju.“ Zato  sadašnji „proizvođači opasnosti” mogu do daljnjega mirno spavati.

One Reply to “ZAŠTO SE ODLAZI IZ HRVATSKE?”

  1. Odgovor je možda vrlo blizu. Svi „mi“ dobronamjerni komentatori stremimo skepsi bilo kakve lijepe budućnosti, pri tom ne vjerujući UOPĆE onome što mnogi kažu, tvrde i/ili „blebeću“: političari i/ili eksperti raznorazni, a osim toga, koji put se i sami stidljivo upućujemo na „crnu budućnost našu“.
    Zapravo je u našem životu potpuno BLESAVO da pesimisti koji puta imaju „za pravo“, da govore našu strašnu istinu. Već dosta dugo ozbiljni promatrači tvrde da idemo, da stremimo, da doživljavamo novu INFLACIJU – ali ovoga puta: SVEGA. Prognozirali, analizirali, opisali… i doživjeli. Točka.
    Oprezan promatrač uočiti će, da nas istovremeno preuvažena gospođa (Christine) Lagarad kao jedna od apsolutnih super eksperata za prognoziranje posvemašnje (NE)sigurnosti financijskog tržišta, uvjerava u suprotno. Cijene će samo privremeno rasti: jedini razlog, a što bi drugo mogao biti nego corona i/ili poteškoće u radu i isporukama velikih dobavljača?
    Zbog toga će se svaka moguća inflacija povući sama od sebe, odnosno, još bolje, biti će najviše 2 postotna poena, pa tako zapravo zanemariva. Dakle nema razlog za bilo kakvu brigu. Ali: SVI SU POGRIJEŠILI. (namjerno ili slučajno tek je tema za neko novo javljanje i diskusiju). No što će biti u slučaju da su svi namjerno (svjesno) LAGALI?. Jer inflacija je tu. Cijene rastu svakodnevno. Pače u Americi za više od 70% (ili točnije USA – što je još gore), dakle još i više (a to pak za sada, naravno nitko ne priznaje).
    Sve to svakodnevno NAGRIZA plaće, ušteđevine, socijalna davanja – pa naravno svojom SNAGOM I POJAVNOŠĆU lagano mijenja cijelo društvo. STALNO i UPORNO.
    Ping-pong Amerike i Rusije završiti će svakako “u najboljem slučaju, kao „rat informacija“. Da li je to novo ratovanje naše svakodnevnice? Ili smo zapravo svi mi samo još jedna „stvar za povijest“?
    Odgovor je jednostavan: energija, prehrana, stanovanje, SVE će poskupjeti, POLITIKA će postati nervoznija, nesigurnija, agresivnija. Možemo li predstojeću krizu uopće zaustaviti? – ako da – s kojim posljedicama za hiperbogataša Putina ili kandidata za bolji starački dom Bidena? Odgovor sasvim sigurno NIJE u našoj pasivnosti. Ili?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *