Više istraživanja u nas ali i u drugim državama pokazuju da se tijekom pandemije  povećao broj djece i mladih koji pokazuju simptome stresa, depresivnosti i anksioznog poremećaja. Podaci ukazuju da situacija nije nimalo optimistična. Ali….ipak postoji jedno ali!

Čitala sam da se pojavila jedna nova tendencija koju promovira Tik tok, aplikacija koju u ogromnom postotku koriste djeca i mladi. Svakako je donijela nešto dobro, a to je poticanje otvorenog razgovora i informiranja o mentalnim problemima i psihološkim poremećajima, što doprinosi  njihovoj destigmatizaciji. A sada dolazi onaj ali…. Poglavito među mlađim korisnicima javlja se jedan novi trend, a to je samo dijagnosticiranje. Mladi su sve sigurniji da im ne treba stručna pomoć kad se ne osjećaju dobro, jer su sposobni sami odrediti o čemu se radi. Možda nije ni čudno da se to događa u državi u kojoj trenutno ima na tisuće „epidemiologa“ koji o cijepljenju i pandemiji znaju više i bolje od školovanih epidemiologa.  Spomenuti mladi, na primjer, ako procjenjuju da su  sramežljivi, odmah si lijepe na čelo etiketu društvene anksioznosti. Ako imaju problema s matematikom to nikako nije stvar ne rada, nego imaju diskalkuliju. Normalan strah od ispitivanja skloni su nazivati napadima panike. I tako dalje. Samo dijagnosticiranje predstavlja dvostruku opasnost. S jedne strane one koji uistinu trebaju stručnu pomoć može se olako smatrati hirovitom djecom, koja samo žele biti u trendu te im na temelju te procjene uskratiti potrebnu pomoć. S druge strane, postoji opasnost da se  neopravdano zaključi kako se broj djece s mentalnim problemima uistinu naglo povećao.

Da nam je korona donijela mnoge nevolje, to je sigurno, ali ipak nije sve samo crno. Svako bi trebalo naglašavati djeci i mladima da je „osjećati zabrinutost u kriznoj situaciji, normalna i zdrava reakcija koja nas upozorava kada smo suočeni s prijetnjom i koja nam pomaže da poduzmemo mjere kako bismo se zaštitili“.  Uz to je pitanje zašto malo ili nimalo ne govorimo o poslovnoj uspješnosti tamo gdje je prije nije bilo, o probuđenoj kreativnosti kod mnogih koji su uobičajenom poslu pristupili na nov način,  o pojačanoj empatiji i altruizmu što se također događalo i događa se. I nastava na daljinu koja ima mnogo nedostataka ipak je u nekim svojim segmentima potakla učitelje i učenika na kreativna rješenja. I tako dalje.

U nas se, ipak mnogo više govori o negativnoj strani pandemije, vjerojatno vjerujući da će na taj način ljudi ozbiljnije  i odgovornije shvatiti trenutnu situaciju. Ali  tu se može javiti veliki problem. Poznato je, da postoji psihološki fenomen  samoispunjajućeg  proročanstva. To je “proročanstvo“ koje se ispunjava u pozitivnom ili negativnom smjeru zahvaljujući našim početnim predviđanjima i očekivanjima koja nas potiču da mislimo, osjećamo i ponašamo se na način koji će nam pomoći da ostvarimo ono, što smo predvidjeli. Ukoliko predviđamo da u nečemu nećemo uspjeti, bit ćemo manje uporni, manje energije ćemo ulagati u ono što radimo, manje zanosa a da toga i nismo svjesni. I zato, na kraju uistinu možemo doživjeti poraz, neuspjeh. Ali ne zato što nam je to bilo suđeno, a naše predviđanje točno, nego zato što se nismo dovoljno trudili vjerujući da nemamo šanse. Isto vrijedi i u suprotnom, pozitivnom smjeru.

Dakle, ako nas okolina, društvene mreže i mediji neprestano uvjeravaju da nam je teško, da depresija vreba na svakom koraku, a anksioznost se uvukla u gotovo sve ljude, pa zašto se onda razlikovati od drugih? Dobro je uklopiti  se u taj trend da ne bismo bili čudni svojoj okolini.

Jasno je da nam baš ne cvjetaju ruže u ove dvije godine. Pogotovo je teško u našim bolnicama koje jedva izdržavaju pritisak ljudi koji su oboljeli i trebaju bolničku skrb. A mi im svojim ponašanjem često otežavamo ionako tešku situaciju.

Ali isto je tako sigurno da su mnogi među nama i mladi i stariji, zaposleni u privatnom i u javnom sektoru pa i u državnim službama, u ovom kriznom razdoblju organizirali svoj život vrlo kvalitetno, usprkos ograničenjima, neizvjesnosti i strahovima s kojima živimo, te su na taj taj način ojačali svoju mentalnu otpornost, a time i osnažili svoje bližnje.

 Dobro se prisjetiti onoga što je rekao psihijatar, Robert Torre: „Nije važno što je došlo nego što ćemo mi s tim napraviti.“  Samo se žaliti, kukati, očajavati, kritizirati sve i svakoga ili pokušati učiniti nešto svrsishodno, nešto dobro onoliko koliko možemo i znamo u trenutnoj situaciji i prihvatiti da je život satkan od različitih boja. Ne samo crne, ali i ne samo ružičaste!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *