Vrlo često, u različitim sferama djelovanja ljudi se boje priznati da su u nečemu pogriješili. Zašto je tako teško prihvatiti da su pogreške zapravo sastavni dio života i da nikoga, ali baš nikoga ne mimoilaze? Jasno da su pogreške ponekad pokazatelj neznanja, bahatosti i uobraženosti, ali nije uvijek tako. Upravo pogreške, ako ih prihvatimo kao neminovnost života mogu biti prigoda da se nešto novo nauči, da se neki problem sagleda iz drugog kuta, i što je najvažnije da se ista pogreška ne ponovi!

Odgajamo li djecu tako da zapravo očekujemo da sve rade bez pogrešaka? Slijede li u protivnom   kritike i kazne te strah djeteta od gubitka ljubavi i prihvaćenosti? Uništavamo li tako, malo po malo samopouzdanje djece i mladih? Pripremamo li ih na pogrešan način za život?

Napredak u većini ljudskih aktivnosti uvelike ovisi o našoj spremnosti da učimo na temelju neuspjeha. Karl Poper je svojedobno izjavio da znanost napreduje zahvaljujući brižnoj reakciji na vlastite pogreške. U znanosti je bilo i bit će mnogo pogrešnih pretpostavki, pa i teorija, na temelju kojih  su se pojavile nove, točnije, u svim područjima.

Kada se govori o vrijednosti i važnosti priznavanja pogrešaka, svijetli primjer je svakako zrakoplovstvo. Nakon svake nesreće koja se dogodi, stručnjaci detaljno ispituju što je do nesreće dovelo kako se taj uzrok ne bi ponovio. Bilo da se radilo o tehničkom kvaru, ljudskoj pogrešci ili  neočekivanom spletu okolnosti. 

Nažalost, druga područja ljudskog djelovanja uglavnom ne slijede primjer zrakoplovstva. Tako je na primjer poznato da su, kada je otkrivena DNK analiza, mnoge presude bile ukinute i oslobođeni su oni koji su bili zatvoreni u vrijeme dok te tehnike još nije bilo. Međutim, ono što je bilo začuđujuće, je činjenica da je pravosudni sustav na različite načine pokušavao osporiti očite dokaze koji su ukazivali na učinjene pogreške. Zašto je bilo tako teško priznati sucima da i oni mogu pogriješiti? Takvo je ponašanje objašnjivo psihološkim fenomenom koji se naziva kognitivna neusklađenost. Naime, neusklađenost stavova, uvjerenja i ponašanja izaziva napetost, frustriranost i naravno javlja se tendencija da se ta neusklađenost ukloni. Dakle, ili treba promijeniti ponašanje i uskladiti ga sa stavovima i uvjerenjima ili mijenjati stavove i uvjerenja, kako bi bili usklađeni s ponašanjem koje ne želimo promijeniti. I kako su suci odlučili vjerovati u vlastitu nepogrješivost, morali su pokušati na vrlo bizarne načine osporavati činjenice kako ne bi mijenjali ponašanje!

To se često dešava i kod liječničkih pogrešaka. Izvrsni stručnjaci ne žele vidjeti i prihvatiti da su u određenom trenutku ipak pogriješili. To je nespojivo s njihovim uvjerenjem o vlastitoj kompetentnosti, odnosno vjerovanjem da će pogreška poljuljati njihov ugled. Zato, vrlo često u svom ponašanju neće ništa mijenjati kako bi ono ostalo usklađeno s uvjerenjem o nepogrešivosti. A to može dovesti do ponavljanja iste pogreške! A one mogu biti i kobne.

Mnogo je toga do sada rečeno o mogućim razlozima odbijanja cijepljenja. Vrlo često se spominje strah od cijepljenja. Neki misle, da oni koji se još uvijek boje cijepljenja, jednostavno  nisu u stanju prihvatiti dostupne informacije te na temelju njih izvući logične zaključke. Također, ne priznaju sebi da imaju problem te da bi trebali potražiti stručnu pomoć. 

Čini  se da i ovdje ponašanja barem dijela ljudi možemo razumjeti spomenutim fenomenom kognitivne neusklađenosti. Oni koji su jednom izjavili da se ne žele cijepiti smatraju da moraju pokazati čvrstinu svog karaktera i stava i ne mijenjati mišljenje ma koliko ih stvarnost opovrgavala. Jer, ako promijene mišljenje, morali bi priznati da im je odbijanje cijepljenja bio promašaj, pokazatelj loše obaviještenosti i pogrešnog zaključivanja. A to nije lako. Pogotovo za one koji ne stoje najbolje sa samopouzdanjem. Ali i oni koji imaju visoko samopouzdanje također će ponekad spremno negirati činjenice, odnosno tumačiti ih na svoj način, uvjereni u vlastitu nepogrešivost. Prihvaćat će pogrešne, neutemeljene tvrdnje kako bi izbjegli kognitivnu neusklađenost tj. i dalje ostali protivnici cijepljenja, na riječima i na djelu.

Poznato je da su već nekoliko puta u posljednjih stotinjak godina određene grupe ljudi širile vijest o kraju svijeta i prikupile mnoge sljedbenike koji su danima molili kako bi spremni dočekali taj trenutak. Kada se kritičnog dana ništa nije dogodilo, gotovo nitko od njih nije  doveo u pitanje točnost prognoze o smaku svijeta. Bili su uvjereni da je njihova molitva umilostivila boga i tako odgodila naviještani kraj svijeta. Sklad misli i djela je bio potpun!

Borba protiv pandemije sigurno nije samo javno zdravstveni problem. Mnogo je tu drugih ne zdravstvenih varijabli o kojima je nužno voditi računa želi li se uspješno okončati rat s opakim virusom. Pa tako se ne bi smjele zanemarivati ni psihološke odrednice.

3 Replies to “Zašto je tako teško priznati pogrešku?

  1. Svakog dana, prosječna osoba može vidjeti i više nego dovoljno patološkog, gotovo suludog ponašanja pojedinaca. Čak i ukoliko je internetski nepismena. Nije teško na ulici uočiti bizarno odjevenu osobu, čuti neki čudan razgovor, uočiti nama nepoznate geste ili svakojake druge stvari koje se (po našem mišljenju) ne mogu opisati kao prihvatljivo ponašanje. Pri tom jedna od stvari koje će nas najviše iznenaditi, uvijek iznova, svakako jest ljudska glupost. Često se pitamo kako je netko mogao učiniti ili reći ‘tako nešto’ i ostati živ. Riječ glup svi koristimo (vrlo često) kako bi opisali karakteristike neke osobe i njezino ponašanje, ali pri tom rijetko razmislimo što ona točno znači. Znamo da ako nekoga prozovemo glupim, to ne znači automatski da osoba nije pametna, jer mnoštvo ljudi s visokim kvocijentom inteligencije zna činiti stvari koje ćemo osobno prozvati ‘glupima’. To dakle ne opisuje što je ‘glupo’ ili od kolikog je značaja način na koji koristimo taj opis. Ako propustimo silazak na pravoj autobusnoj stanici jer smo se začitali, nismo glupi, ma koliko to tvrdili.
    Objavljena je studija poznatih psihologa koji su nakon testnog istraživanja zaključili da ljudi glupim karakteriziraju tri skupine uočenih informacija ili zatečenih iznenadnih situacija:
    Netko nije predvidio da bi se nešto moglo dogoditi, što se naziva „samopouzdanim neznanjem“. To je kad osoba smatra da nešto može učiniti iako je daleko od toga, te se to smatra visokom razinom gluposti. Pijani vozač koji uvijek vjeruje da može savršeno voziti.
    Pojedinac tvrdi da si nije mogao pomoći zbog čega u takvooj situaciji ljudi učine nešto glupo zato što su, na nekoj razini, izgubili mogućnost da učine nešto drugačije. Očiti „nedostatak samokontrole“. Primjer je osoba koja otkaže dogovor s dobrim prijateljem kako bi ostala kod kuće i igrala video igre.
    Treća vrsta ponašanja koju ljudi opisuju kao „nedostatkom nečije pameti“, tj. nedostatkom praktičnosti. To je scenarij u kojem se netko očigledno ponaša iracionalno, i to zato što ili nije obratio pozornost ili nije bio svjestan nečega. Zamislite osobu koja je pretrpala auto i na kraju završi s probušenom na autocesti.
    Znači naša vizija gluposti utječe bitno na naše ponašanje. Naime ono što odlučimo prozvati glupim je ustvari ono što će značajno utjecati na naše ponašanje. Ove kategorije gluposti mogu predvidjeti koja stanja iz okoliša ili naše unutrašnjosti mogu povećati šansu da se netko ponaša na način koji bi drugi mogli prozvati glupim. To bi moglo biti posebno značajno za osobe koje se smatraju izrazito pametnima.

    Skratimo. Ljudi su u većini ipak neracionalni i glupi jer su sebeljubivi i uvjereni da znaju više i bolje od drugih. Pogotovo od liječnika. Dakle, iako svi žele izbjeći da ih drugi smatraju glupima, pritom zaboravljaju jedan od ključnih čimbenika koji bi im mogao pomoći da se ne prikažu takvima: skromnost, koja je ipak, vrlina. Većinu ljudi međutim ne krasi takva vrlina. Ili?
    Glup je onaj koji misli da zna ono što ne zna. Pametan je onaj koji zna kad nešto ne zna i o tome barem šuti. Glup navaljuje da mu vjeruješ, a pametan navaljuje da ti sve saznaš sam da te neko ne bi prevario. Nije greška i nije sramota ako nešto ne znaš, jer uvijek postoji način da saznaš to što ne znaš. Glup misli da on sve zna unaprijed i da mu ne trebaju ni knjige ni obrazovanje. Pametan čovjek ne mora imati obrazovanje niti mora čitati knjige, ali on ima soli u glavi i pametno srce koje uvijek hoće da zna više od onog što zna, koje hoće ono što dobro zna da pokloni ljudima oko sebe kako bismo svi skupa bili bolji i pametniji. Pametan čovjek može da nešto ne zna, ali ne može nikad ispasti glup iako ponekad pomisli kako je ispao glup – a glup čovjek u svako doba misli da je jako pametan.
    Za mene su antivakseri, protivnici cijepljenja, obične neznalice, neinteligentni ljudi, zapravo glupani koji ugrožavaju civilizaciju. Bilo ih je uvijek i svugdje. Ima ih uvijek i svugdje.
    Kada se tome doda i stvarna, agresivna popularizacija ludih i neznanstvenih teorija o nastanku koronavirusa i pogotovo o onome što se nakon toga događalo (i još uvijek se događa) je sasvim normalna posljedica i stvari bi mogle postati još gore. Upravo zato jer sve aktivnosti provode glupi ljudi.
    Nemojte me krivo shvatiti, ali sito tako ne možemo kriviti ljude koji vjeruju u teorije da korona ne postoji ili da je virus namjerno stvoren da bi netko (ili neki ljudi) postigli svoje financijske ciljeve ili uveli neku diktaturu na globalnoj razini. Budimo realni, stvari idu u tom smjeru. Da su ljudi u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji od početka bili iskreni i realni, da su ljudi u medijima radili savjesno novinarski posao, odgovor na koronu diljem svijeta sigurno bi bio drukčiji i teoretičari zavjere bi i danas bili ono što su bili prije godinu dana – gotovo beznačajni, na marginama društva, a mi se ne bi bavili analizama ljudske gluposti, njezinoj kvaliteti i/ili kvantiteti.

  2. Ukoliko uočenom problemu pridodamo da teoretičari zavjera u pravilu polaze od pretpostavke da je moć uvijek koncentrirana u jednoj točki ili u nekoliko međusobno povezanih točaka i da se iz tih točaka manipulira ili upravlja svima, tada tek problem postaje alarmantan. U stvarnosti, moć je raspršena na preko 7,5 milijardi individua. Svatko od nas posjeduje jedan dio te moći. Netko više netko manje. Glupi bi rekli: prof.dr.sc.Đikić malo. Mi smo jači. Iako je postavka pogrešna to ipak znači da nitko nije svemoguć i nitko nije posve nemoćan. Svaka individua utječe i na neki način daje svoj doprinos upravljanju društvom. U kriznim vremenima pogotovo. Neki od nas imaju veći, a neki manji utjecaj. Tako da ovako velike stvari i događaji ili sljedovi događaja, koliko god izgledali “planirano” – nisu planirani već su posljedica mnoštva spontanih reakcija na neočekivane i nove okolnosti, željeli mi to ili neželjeli prihvatiti.
    Ukoliko smo optimisti i imamo povjerenja u ljudski rod (na osnovu svega što smo naučili iz povijesti), zapravo nikada ne smjeli prihvatiti da je čovječanstvo (ili njegov veći dio) u stanju napraviti tako kobne i velike pogreške. Vjerujemo u međunarodne institucije, prvenstveno znanstvenu zajednicu i medije. Naravno da uvijek ima i pokvarenih znanstvenika i novinara – kao, uostalom, u svakoj branši – ali nadajmo se da na kraju, kada su poznate sve bitne činjenice, razum mora prevladati.
    To što su se pojedinci malo „zaigrali“, postali ponosni da su uočeni, da se o njima priča i razgovara iako su glupi (što oni naravno ne znaju), to što se odnekud stvorio izvor financiranja ovakve ljudske gluposti, smatrajmo nečim prolaznim u ljudskoj povijesti. Ukoliko razmišljamo drugačije, uhvatiti će nas panika, postati ćemo neracionalni, opasni, zapravo glupi kao i oni koji su nas doveli u takvo stanje. Ne dopustimo glupima da i nas prave glupim.
    U takvim, novim i kriznim situacijama, od ključnog je značaja transparentno otkrivanje novih spoznaja i dokaza te objektivno i točno informiranje građana. Pišimo, javljajmo se, kritizirajmo, vičimo, pokažimo da i mi postojimo. Na početku koronakrize u svijetu, da su znanstvenici u WHO-u i drugim organizacijama dobro odradili svoj posao, da su stručnjaci reagirali stručno, da su mediji reagirali objektivno – lockdowna ne bi bilo. Međutim, sve je pošlo krivo. Na scenu su isplivali pojedinci koji su u ovome vidjeli priliku za svojih 5 minuta slave i iskoristili su to maksimalno. Natjecali su se u zastrašivanju jer svaka strašnija prognoza značila je bolju medijsku pokrivenost.
    To je značilo planetarnu slavu nekim ljudima za koje inače, bez korone, nitko nikada ne bi čuo. Ljudi su dotad imali dosta visoku razinu povjerenja u mainstream medije i nisu imali objektivnog razloga da ne vjeruju svim tim silnim katastrofičnim predviđanjima. Nasjeli su. Jer su glupi.

  3. O kojim točno pojedincima govorim?
    Na početku koronakrize u svijetu, da su znanstvenici u WHO-u i drugim organizacijama dobro odradili svoj posao, da su stručnjaci reagirali stručno, da su mediji reagirali objektivno – lockdowna ne bi bilo. Međutim, sve je pošlo krivo. Na scenu su isplivali pojedinci koji su u ovome vidjeli priliku za svojih 5 minuta slave i iskoristili su to maksimalno. Natjecali su se u zastrašivanju jer svaka strašnija prognoza značila je bolju medijsku pokrivenost.
    To je značilo planetarnu slavu nekim ljudima za koje inače, bez korone, nitko nikada ne bi čuo. I tu se radi se o glupim ljudima koji su dobili priliku.
    Kod nekih (glupih) intelektualaca se moglo jasno vidjeti uzbuđenje jer su ti ljudi napokon dobili pažnju koju cijeli život čekaju. Neće je valjda sada upropastiti pa reći “Hej, nije to baš tako strašno, preživjet ćemo”. Nakon toga bi opet bili beznačajni. Ugrabili su ljudi priliku i pokušali utjecati što više. Taj niz pojedinačnih interesa kod dijela znanstvene zajednice, spojen s interesima vlasnika medija koji su dijelom profitirali od lockdowna i još prikupljali mnogo više klikova nego inače (kad su ljudi u panici i strahu, onda baš vise na portalima i čekaju nove vijesti, nove “brojke”), to se sve zajedno poklopilo i dobili smo strašno dezinformiranu, nekritičnu masu. Neka nova „masa“ koja zbog svoje gluposti ne zna odgovarajuće zatražiti pomoć, dobiti objektivnu informaciju.
    Političari su, pak, u tome vidjeli svoj interes. Sada je njihova šansa da učine “nešto” i spase građane od tog zla koje im prijeti. Oni su se natjecali koji će učiniti više, a kada političari nešto “čine”, to onda obično znači represiju. Nemojmo se zavaravati, nije to nitko “gore” isplanirao protiv nas, to smo si sami učinili. Splet okolnosti, jako loših okolnosti bez presedana.
    Dobro je što su sve to razumni građani prozreli, ali nije dobro što većina građana ne vidi da korona NIJE nikakva bjelosvjetska zavjera niti je novac glavni motiv.
    Jednostavno, dogodio se takav splet okolnosti i svatko gleda kako da to iskoristi za sebe. Nekima je motiv možda novac, nekima ideologija, a nekima trenutak slave za koji su živjeli.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *