Vrlo često, u različitim sferama djelovanja ljudi se boje priznati da su u nečemu pogriješili. Zašto je tako teško prihvatiti da su pogreške zapravo sastavni dio života i da nikoga, ali baš nikoga ne mimoilaze? Jasno da su pogreške ponekad pokazatelj neznanja, bahatosti i uobraženosti, ali nije uvijek tako. Upravo pogreške, ako ih prihvatimo kao neminovnost života mogu biti prigoda da se nešto novo nauči, da se neki problem sagleda iz drugog kuta, i što je najvažnije da se ista pogreška ne ponovi!

Odgajamo li djecu tako da zapravo očekujemo da sve rade bez pogrešaka? Slijede li u protivnom   kritike i kazne te strah djeteta od gubitka ljubavi i prihvaćenosti? Uništavamo li tako, malo po malo samopouzdanje djece i mladih? Pripremamo li ih na pogrešan način za život?

Napredak u većini ljudskih aktivnosti uvelike ovisi o našoj spremnosti da učimo na temelju neuspjeha. Karl Poper je svojedobno izjavio da znanost napreduje zahvaljujući brižnoj reakciji na vlastite pogreške. U znanosti je bilo i bit će mnogo pogrešnih pretpostavki, pa i teorija, na temelju kojih  su se pojavile nove, točnije, u svim područjima.

Kada se govori o vrijednosti i važnosti priznavanja pogrešaka, svijetli primjer je svakako zrakoplovstvo. Nakon svake nesreće koja se dogodi, stručnjaci detaljno ispituju što je do nesreće dovelo kako se taj uzrok ne bi ponovio. Bilo da se radilo o tehničkom kvaru, ljudskoj pogrešci ili  neočekivanom spletu okolnosti. 

Nažalost, druga područja ljudskog djelovanja uglavnom ne slijede primjer zrakoplovstva. Tako je na primjer poznato da su, kada je otkrivena DNK analiza, mnoge presude bile ukinute i oslobođeni su oni koji su bili zatvoreni u vrijeme dok te tehnike još nije bilo. Međutim, ono što je bilo začuđujuće, je činjenica da je pravosudni sustav na različite načine pokušavao osporiti očite dokaze koji su ukazivali na učinjene pogreške. Zašto je bilo tako teško priznati sucima da i oni mogu pogriješiti? Takvo je ponašanje objašnjivo psihološkim fenomenom koji se naziva kognitivna neusklađenost. Naime, neusklađenost stavova, uvjerenja i ponašanja izaziva napetost, frustriranost i naravno javlja se tendencija da se ta neusklađenost ukloni. Dakle, ili treba promijeniti ponašanje i uskladiti ga sa stavovima i uvjerenjima ili mijenjati stavove i uvjerenja, kako bi bili usklađeni s ponašanjem koje ne želimo promijeniti. I kako su suci odlučili vjerovati u vlastitu nepogrješivost, morali su pokušati na vrlo bizarne načine osporavati činjenice kako ne bi mijenjali ponašanje!

To se često dešava i kod liječničkih pogrešaka. Izvrsni stručnjaci ne žele vidjeti i prihvatiti da su u određenom trenutku ipak pogriješili. To je nespojivo s njihovim uvjerenjem o vlastitoj kompetentnosti, odnosno vjerovanjem da će pogreška poljuljati njihov ugled. Zato, vrlo često u svom ponašanju neće ništa mijenjati kako bi ono ostalo usklađeno s uvjerenjem o nepogrešivosti. A to može dovesti do ponavljanja iste pogreške! A one mogu biti i kobne.

Mnogo je toga do sada rečeno o mogućim razlozima odbijanja cijepljenja. Vrlo često se spominje strah od cijepljenja. Neki misle, da oni koji se još uvijek boje cijepljenja, jednostavno  nisu u stanju prihvatiti dostupne informacije te na temelju njih izvući logične zaključke. Također, ne priznaju sebi da imaju problem te da bi trebali potražiti stručnu pomoć. 

Čini  se da i ovdje ponašanja barem dijela ljudi možemo razumjeti spomenutim fenomenom kognitivne neusklađenosti. Oni koji su jednom izjavili da se ne žele cijepiti smatraju da moraju pokazati čvrstinu svog karaktera i stava i ne mijenjati mišljenje ma koliko ih stvarnost opovrgavala. Jer, ako promijene mišljenje, morali bi priznati da im je odbijanje cijepljenja bio promašaj, pokazatelj loše obaviještenosti i pogrešnog zaključivanja. A to nije lako. Pogotovo za one koji ne stoje najbolje sa samopouzdanjem. Ali i oni koji imaju visoko samopouzdanje također će ponekad spremno negirati činjenice, odnosno tumačiti ih na svoj način, uvjereni u vlastitu nepogrešivost. Prihvaćat će pogrešne, neutemeljene tvrdnje kako bi izbjegli kognitivnu neusklađenost tj. i dalje ostali protivnici cijepljenja, na riječima i na djelu.

Poznato je da su već nekoliko puta u posljednjih stotinjak godina određene grupe ljudi širile vijest o kraju svijeta i prikupile mnoge sljedbenike koji su danima molili kako bi spremni dočekali taj trenutak. Kada se kritičnog dana ništa nije dogodilo, gotovo nitko od njih nije  doveo u pitanje točnost prognoze o smaku svijeta. Bili su uvjereni da je njihova molitva umilostivila boga i tako odgodila naviještani kraj svijeta. Sklad misli i djela je bio potpun!

Borba protiv pandemije sigurno nije samo javno zdravstveni problem. Mnogo je tu drugih ne zdravstvenih varijabli o kojima je nužno voditi računa želi li se uspješno okončati rat s opakim virusom. Pa tako se ne bi smjele zanemarivati ni psihološke odrednice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *