Danima smo čitali i slušali o Poliklinici za zaštitu zdravlja djece i mladih Grada Zagreba. Jedinstvena je to ustanova u Hrvatskoj i doista je mnogo toga dobroga učinila za djecu i za njihove roditelje. Nažalost, ovaj puta nije se govorilo u pozitivnom smislu o radu njezinih stručnjaka.

Baveći se bilo kojim poslom pojedinac bi trebao prihvatiti da nije nepogrješiv, nije savršen, nije uvijek u pravu i nije nedodirljiv. Naravno, u nekim poslovima je izloženost javnosti veća, a time i izloženost kritikama.

Platforma „Spasi me“ osnovana je kao reakcija na strahotu koju je priredio otac koji je u veljači 2019. godine, na Pagu svoju djecu bacio s balkona. Grupa aktivistica osjetila je potrebu javno reagirati i tražiti intenzivnije i kvalitetnije djelovanje države u smislu zaštite žena i djece od nasilja njihovih partnera. Tada su se, na toj platformi počela pojavljivati  svjedočanstva majki koje su tvrdile da tim Poliklinike, na čelu s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, često tijekom vještačenja zbog potrebe brakorazvodnih postupaka, pogoduje očevima. Po njihovim iskazima, one, majke se često prikazivalo kao manipulativne, optuživalo ih se da ružno govore o  bivšem partneru te tako otuđuju djecu od oca. I neke udruge civilnog društva su se oglasile i objavile da već neko vrijeme imaju informacije o nezadovoljstvu, pa i ogorčenosti majki, radom Poliklinike.

Je li uistinu „Spasi me“, te serija napisa novinarke Jelene Jindre na H-alteru ugrozila i oblatila struku i učinila veliku štetu svima koji trebaju pomoć Poliklinike?

Dugogodišnja ravnateljica Poliklinike javno je dala ostavku na tu funkciju, smatrajući da je rad stručnjaka ugrožen hajkom koja je pokrenuta. Mislim da okidač ipak nisu bili napisi na H-alteru već ponajprije sudska zabrana H-alteru da piše o Poliklinici i gđi Buljan Flander, ubuduće!!

 „Mi radimo s djecom koja doživljavaju grozne traume. Ova kuća radi s puno djece koja su žrtve nasilja i mi o tome ne smijemo reći niti riječi. To roditelji koje suočimo sa zlostavljačkim ponašanjem prema djeci obilato koriste. Krenu pisati po društvenim mrežama svoju istinu, krenu nas napadati ne bi li poništili naš nalaz. Jer puno ih traži da poništimo nalaz“, kazala je između ostalog gđa Buljan Flander. Potpuno je jasno da se o pojedinačnim slučajevima ne može raspravljati javno. Osim, ako netko želi iznijeti svoj slučaj, kao paradigmatski za neki problem.

Doista nije potrebno iznositi pojedinačne slučajeve, jer se sigurno u mnogima od njih pojavljuju vrlo slični problemi i dileme, slični obrasci roditeljskog ponašanja. A o problemima se može i mora govoriti. Što je to čemu majke i očevi pružaju otpor i ne mogu ili vrlo teško prihvaćaju u odlukama stručnog tima? Koji su to načini na koje roditelji zlostavljaju svoju djecu a da možda i nisu uvijek svjesni da su zlostavljači? Bilo bi jako korisno, čak nužno da struka o tome progovori. I naravno o mnogim drugim pitanjima i dilemama koje se javljaju prilikom razvoda, koji su, kako je poznato vrlo često izrazito frustrirajući.

Jasno je da ima majki koje nerealno prikazuju svoju situaciju, koje optužuju partnere za nešto što oni nisu učinili, koje opstruiraju susrete djeteta s ocem pa su nezadovoljne kada stručnjaci to shvate i donesu odluku drukčiju od one koju su očekivale. Isto vrijedi i za očeve. Ali jesu li doista svi nezadovoljni roditelji, češće majke uistinu manipulatorice, lažljivice i obmanjivačice?

I laici znaju da u mnogim razvodima roditelji, i jedan i drugi, djeci govore mnogo toga lošeg o onom drugom roditelju. Ali, ima i situacija kada je jedan roditelj, češće otac, blago rečeno nedorastao svojoj ulozi. A majke, želeći zaštititi dijete nastoje susrete s ocem svesti na najmanju moguću mjeru. Rade li dobro? Je li uvijek najbolje rješenje inzistirati na održavanju kontakata s roditeljem koji je evidentno neodgovoran, nepouzdan ili nasilan na različite načine, često i vrlo sofisticirane?     

Bilo bi korisno i potrebno javno govoriti o ovim problemima i objašnjavati koje posljedice za dijete mogu imati različite odluke stručnjaka, ali i različita ponašanja roditelja. To bi bilo korisno za sve roditelje.

Čini mi se da je uz to nužno prihvatiti da i stručna osoba koja ima dugogodišnje iskustvo, može ponekad pogriješiti. Ma koje profesije bila. Kako kaže Matthew Syed mnogi pogrešno misle da priznavanje pogreške više šteti ugledu pojedinca nego što bi njezino priznavanje moglo doprinijeti obogaćenju iskustva. Iako nije nimalo lako priznati pogrešku, ponekad je i vrlo frustrirajuće, na temelju analize pogrešaka je moguće podići kvalitetu svog rada.

Savršeni ljudi, bili oni psiholozi, liječnici, arhitekti, advokati, suci, piloti… očevi, majke, kako znamo, ne postoje. Postoje oni koji priznaju i oni koji sakrivaju pogreške. A one kad-tad isplivaju na površinu.

One Reply to “NISU SAMO RAZVODI FRUSTRIRAJUĆI”

  1. Nadam se da će prvosuđe bit ažurnije nego inače. Nepogrješivih nema….al kad se krade, krade se svjesno. Ako se neki postupci s namjerom rade krivo, protupravno, u sukobu interesa onda je to isto kao krađa. Krađa prava na dostojanstven život. Da bi se mutne vode razbistrile morat ćemo počekat sudski pravorijek.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *