Prošle školske godine dok se nastava uglavnom odvijala  on-line, mnogi učenici koji su prije pandemije rado bježali iz škole, ubrzo su zavapili: „Vratite nam školu!“ Očito je đacima bilo manje važno ono što nisu voljeli u školi, pa je na površinu isplivala njezina prava vrijednost  koja im je nedostajala.

Mnoga istraživanja koja su ispitivala stavove učenika prema školi, pokazala su da đaci često izjavljuju da im je u školi dosadno, da ne vole školu, često bježe iz nje, boje se te zajedno s  roditeljima izmišljaju kojekakva opravdanja za zapravo neopravdane izostanke. Onih koji jako vole školu redovito ima samo petnaestak posto.

U školi je često jedino važna ocjena, a nevažno je, je li dijete odgovorno, spremno pomoći drugome, pristojno, kreativno, suosjećajno i sl.

Nažalost, ima učitelja koji doista ne vole svoj poziv i rad u razredu je za njih samo odrađivanje radne obveze. Djeca to vrlo brzo prepoznaju i ne poštuju i ne vole takve učitelje. Ima učitelja koje zanima samo znanje učenika i pri tome potpuno zanemaruju razloge zbog kojih neko dijete ne postiže bolji školski uspjeh. Đak kao osoba koje osim znanja ima i  osjećaje, želje i očekivanja, sumnje, strahove i razočaranja… njih uopće ne zanima.

Pa je li uistinu bila nužna korona da bi djeca shvatila pravu vrijednost škole? Iskreno vjerujem da se to moglo dogoditi znatno prije i bez ove nevolje. Jedino je bilo važno da učitelji ne zaboravljaju da je njihova uloga u životu đaka iznimno značajna i da se ne smije svesti samo na domenu obrazovanja, jer škole su ipak odgojno-obrazovne institucije.

Eto, đaci su zahvaljujući epidemiološkim mjerama koje su zaustavile ulazak u škole, shvatili da je škola uistinu puno više nego tvornica znanja. Ne želim obezvrjeđivati važnost znanja, ali učenici su vapeći za školom zapravo pokazali da im nedostaje druženje, zajednički smijeh, ali i suze, dogovori i razgovori pa i ogovaranja, zadirkivanje, tješenje i suosjećanje u različitim vrstama nevolja, osmijeh i ohrabrivanje učitelja….

 Možda bismo mogli nešto naučiti od Japanaca. Njihove su škole vrlo uspješne i po mnogo čemu različite od naših.  „U prve tri godine cilj je razviti karakter djece i uspostaviti dobre manire, a ne prosuđivati njihovo znanje.“ A mi, nažalost, imamo sasvim drukčiji pogled na prioritete. Nažalost, nije to čak ni znanje, kako bismo mogli pomisliti u prvi tren. Ne, to je jedino ocjena. Već dugo znamo da se uspjeh na kraju osmog razreda frizira te se srednjim školama isporučuje nerealno velik broj odlikaša. Ovih smo dana mogli pročitati da su sve zagrebačke gimnazije popunile svoje upisne kvote isključivo s učenicima čiji je uspjeh bio 5.00. To je uistinu zastrašujuće. Kome je potrebna ta velika prevara? Roditelji, đaci i budući profesori tih đaka su zapravo prevareni jer nemoguće da su te silne petice realno ogledalo znanja svih tih učenika. A koliko je učenika zbog jedne ili nekoliko četvorki, a pogotovo zbog neke trojke  nesretno, razočarano, ogorčeno jer se nisu upisali u školu koju su željeli, i za koju imaju sposobnosti?

Problem je poznat već jako, jako dugo ali nitko od mjerodavnih ne poduzima ništa kako bi se ta nakaradna i za mnogu djecu nepravedna i okrutna procedura promijenila.

Konačno su, na temelju rezultata istraživanja, U Ministarstvu shvatili da nepohađanje nastave utječe na mentalno zdravlje učenika, ali i učitelja. A  zanemarivanje mentalnog zdravlja može biti vrlo skupo, na različite načine. Mogu li mjerodavni shvatiti da i nerealne ocjene kao i uništeni snovi također mogu vrlo loše utjecati na  mentalno zdravlje učenika? Ima li nade da ova pandemija osvijesti i prosvijetli mjerodavne i pri određivanju kvalitetnijih kriterija za upis u srednje škole od dosadašnjih?

Jedna od preporuka nažalost pokopane kurikularne reforme, bila je da se osmašima  vrednuju ocjene iz predmeta važnih za određeni srednjoškolski program, bez općeg uspjeha. Uz to, predloženo je vanjsko vrednovanje znanja učenika kako bi ocjenjivanje đaka bilo objektivnije, a uz to bi se i smanjio pritisak na nastavnike.

Sve u svemu, problem rješiv. Ali, samo netko mora ozbiljno shvatiti i provesti u djelo preporuke struke. A ne politike.

One Reply to “JE LI KORONA BILA NUŽNA DA DJECA SHVATE DA ŠKOLA I NIJE TAKO LOŠA?!”

  1. Na žalost, ne sagledavam blizinu vremena u kojem će struka biti ispred politike. To bi značilo da smo dosegli razvojnu kulminaciju u kojoj je čovjek iznad glasačkog podilaženja. Daleko smo od toga.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *