Često vrlo čudno, neobično pa i neprimjereno reagiramo u nekim situacijama. I u „novom normalnom“ kao i u „starom normalnom“. Tu se ništa promijenilo nije.  Naime, događa se i događalo se, da se čudimo i divimo onome što bi trebalo biti uobičajeno, normalno, razumljivo samo po sebi. Naravno, u jednoj uređenoj, socijalnoj, pravnoj i demokratskoj državi. A onda, za promjenu, ostajemo ravnodušni, gotovo bez reakcije kada bismo trebali vikati, protestirati, nikako se ne miriti s onim što se događa.

Prof. Dijana Zadravec je smijenjena s mjesta predstojnice Klinike za radiologiju u Vinogradskoj bolnici. Ali ostaje i dalje otvoreno pitanje koje nije povezano samo s njezinim načinom upravljanja koji mnogima, očito nije bio prihvatljiv. Naime, ona je izrekla niz optužbi koje ukazuju na kriminalne djelatnosti unutar sustava javnog zdravstva. Tvrdi da su mnogi liječnici otvorili privatne klinike i ambulante a i dalje su šefovi zavoda, klinika i odjela u bolnicama u kojima su zaposleni ili čak i ravnatelji tih bolnica te da se na taj način javno zdravstvo konstantno ruši i potkrada. Obratila se s dokazima  DORH-u.  Hoćemo li mi građani uz pomoć medija ustrajati u nastojanju da doznamo istinu ili ćemo slegnuti ramenima, zašutiti i zaključiti da se tu ništa promijeniti ne može.   

Prošlo je već podosta vremena otkada su se javno pojavile informacije o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju studentica na Sveučilištu u Zagrebu. Rektor Boras je naravno osudio sve oblike zlostavljanja, na riječima. Oformljeno povjerenstvo mu je konačno dostavilo svoje zaključke o tim slučajevima. A dotični gospodin je mirno izjavio: „Ja ću možda danas, možda sutra, možda preksutra već reagirati na to i odgovarajuće postupiti”.  Ali čemu žurba dragi Rektore, zar je to gorući problem za Sveučilište? 

Tijekom 2019. godine u Hrvatskoj je bilo posvojeno 85 djece, iako je čak njih  450  imalo sve uvjete za posvojenje. Međutim da se ne bi krivo shvatilo, u tom je trenutku čekalo  svoju priliku 1.400 posvojitelja, a njih 851 na listi za posvojenje je bilo dulje od tri godine. Nije li ovo problem o kojem bi trebalo stalno pisati i vršiti pritisak na sve mjerodavne u lancu procesa posvojenja djeteta. Zaklinjemo se u  važnost života, a tako se neodgovorno odnosimo prema životima djeca u domovima. Odrastajući, ona svakim danom sve više gube šansu da budu posvojena, da život nastave u novom roditeljskom domu.

Podosta neobično da naš Premijer uporno ponavlja kako prof. Đurđević neće biti izabrana za Predsjednicu Vrhovnog suda, a to bi trebao odlučiti Sabor, glasovanjem. Kakva je to demokratska procedura u kojoj umjesto saborskih zastupnika Premijer odlučuje o ishodu glasovanja? I to je, čini se, u nas normalno.

Mnogo je još toga lošeg, nehumanog i nedemokratskog oko nas što mirno podnosimo, pravimo se da se to nas ne tiče. I onda u toj svojoj apatičnosti ostajemo iznenađeni moralnim i odgovornim ponašanjem ljudi.

Davno je to bilo kada je Ana Stavljenić Rukavina, tadašnja ministrica zdravstva podnijela ostavku zbog afere Baxter, afere s dijalizatorima. Iako osobno nije bila odgovorna za propuste, osjećala je moralnu odgovornost i otišla jer s mjesta ministrice.  To je za mnoge u nas bilo i ostalo teško shvatljivo. Neki, naravno nisu ni razumjeli smisao tog postupka, dok su neki bili zadivljeni. A radilo se o postupku uobičajenom u civiliziranom svijetu.

 Svekoliku začuđenost i divljenje (istina, ne baš svih) izazvala je izjava nadbiskupa Uzinića. Reče on neki dan: „Dužni smo svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“  I nastavio je: „ Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.“

Hvalimo se svojim katoličanstvom a očito je da mnogi ne poznaju temelje svoje vjere. Jer nadbiskup Uzinić ne govori ništa revolucionarno ni senzacionalno već zagovara, riječima i djelima iskonski Kristov pristup čovjeku. Ako prihvaćamo kršćanstvo, onda smo svi braća i sestre, i trebali bismo voljeti i poštivati jedni druge, bez fige u džepu. Još 2008. don Ivan Grubišić je rekao i napisao: „Bog je postao čovjekom radi čovjeka, svakog čovjeka, u bilo kojem vremenu. Kakvi smo prema bližnjemu, takvi smo zapravo i prema Bogu.“ Trebali bismo se zapravo čuditi onima koji ne zastupaju ovakve stavove, jer bi njihovo javno iznošenje i ponašanje u skladu s njima trebao biti put svakog kršćanina.

Kažu, vraćamo se polako u „staro normalno“. Koliko god to bilo poželjno možda bismo ipak trebali u to staro unijeti i neke novine.

One Reply to “ZAŠTO SE ČUDIMO ONOME ŠTO JE NORMALNO?”

  1. Farizejstvo je naše staro i naše novo normalno. Daleko smo mi od Puta…al stranputica nam svakodnevica:-(((

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *