Čini se, kao da svakog dana ima sve više primjera koji ukazuju na život naglavačke.  Dubimo na glavi i hodamo po rukama, dok su nam noge dignute u zrak. Sve naopako. Često je to loše, obeshrabrujuće ali ponekad i nužno potrebno!

Nedavno smo mogli pročitati, zastrašujuće izjave učenika ali i odraslih koje se odnose na školu. Učenik prvog razreda osnovne škole rekao je svojoj učiteljici: “Meni je moj tata rekao da te ne moram slušati jer pričaš gluposti.” „Mene je učenik u produženom boravku udario šakom jer sam rekla neka uzme loptu u ruke i da je nogomet gotov. Teže mi je palo što je gospođa iz stručne službe pitala: ‘Čime je bio izazvan?’, to jest što sam mu JA napravila“, svjedoči druga učiteljica. A kada je jedna učiteljica zvala policiju jer su joj učenici probušili gume, policajac joj je rekao da nije trebala davati jedinice. Sve naglavačke!

 Jedino što su do sada prosvjetari uspjeli izboriti je izmjena Kaznenog zakona prema kojima se napad na prosvjetnog djelatnika tretira kao napad na službenu osobu. Na preventivno djelovanje, sprječavanje da do napada ni ne dođe, prečesto zaboravljamo.

Povodom proslave 30. godišnjice 4. gardijske brigade Splitom se orilo: “Mi Hrvati ne pijemo vina nego krvi četnika iz Knina”.  Pet dana nakon toga, za pravoslavni Uskrs u Borovu se moglo čuti: „Oj hrvatska mati Srbe ćemo klati!!!“ I čini se da nas takvo što i dalje ne iznenađuje te da na sasvim krivom mjestu uporno iskazujemo toleranciju!

Bili smo svjedoci varanja, dok je u opticaju bilo malo cjepiva. Cijepili se oni koji nisu bili ni stari, ni zdravstveno ugroženi. Malo se prašine diglo, malo ljutnje i nezadovoljstva, ali na sve se vrlo brzo zaboravilo. Koga briga za poštivanje pravila i poštenje dok se živi naglavačke?

Platforma koju stalno spominjemo kad se dotaknemo cijepljenja, postaje kao neka ukleta tvorevina. Malo tko zna što bi ona zapravo trebala omogućiti, za što je bila namijenjena u trenutku kada je naručena njezina izrada? Čas čujemo da je neophodna, a u drugom nam trenutku da nam ne treba! Očito je informatička pismenost onih koji su zatražili njezinu izradu bila neadekvatna, a i sam  izrađivač se, čini se, uklopio u tu razinu. Novac je potrošen, svrha nije postignuta, „izija vuk magare“. Ista sudbina kao i s prekorednim cijepljenjem.

A što kazati za našeg župana, gosp. Bobana koji se javno pohvalio kako je 2005.  godine podmetnuo požar u Saloni jer se neka inozemna filmska ekipa drznula razmišljati o snimanju filma neprimjerena sadržaja u blizini groba sv. Duje. U obranu časti našeg patrona, sve je dopušteno, misle neki. I palež!!! A čini se da scenarij filma nisu ni pogledali!

Istraživanje provedeno tijekom ožujka 2021. godine, na 1122 učenika završnih razreda 59 srednjih škola diljem Hrvatske, pokazalo je:  45 posto maturanata smatra da je u redu koristiti pozdrav “Za dom spremni”; dvije trećine ispitanih učenika ništa ne zna o strahotama i zločinima koje je činila NDH. Zar se uistinu sramimo svoje antifašističke prošlosti, hoćemo li i dalje nastaviti stvari gledati naglavačke?

I naravno za smrt malene Nikoll nitko nije kriv osim njezinih roditelja. Svi su ostali postupali po zakonu i profesionalnoj etici!? Ovo čak nije primjer funkcioniranja naglavačke, ovdje su glave ugurane u pijesak ili zemlju, a vani su samo noge!

Puno je još toga postavljeno naopako. Pre često zlo postaje dobro, nedopušteno postaje sasvim prihvatljivo, kažnjivo se proglašava prihvatljivim… I nije problem  u onima koji  manifestiraju takav život naglavačke, nego u nama dok to mirno podnosimo.

Ali ponekad je pristup „naglavačke“ hvale vrijedan, čak divljenja vrijedan. Mislim da ćemo se složiti da svi oni liječnici i medicinske sestre i ostalo osoblje koji su na svojim leđima nosili i još uvijek nose ovu pandemiju odnosno borbu s covidom, uistinu žive naglavačke.  Njima se život okrenuo u potpunosti. A da na to nisu pristali, zdravstveni bi sustav već davno kolabirao a posljedice zaraze bile bi znatno teže.  

Svojevremeno smo mogli čuti od nekih naših političara komentare: „Ljudi se ponašaju kao ljudi!“ i „Tako vam je to u braku!“, koji su unutar konteksta u kojem su izrečeni, sugerirali da se ne treba čuditi kada su ljudi neodgovorni, nasilni, bahati, samovoljni… jer ljudi su takvi!

Želim vjerovati da ipak znamo prepoznati i različito reagirati u situacijama kada je život naglavačke izraz odgovornosti, požrtvovnosti i plemenitosti, a kada bahatosti, neznanja, primitivizma i neprofesionalnosti.  

One Reply to “ŽIVOT NAGLAVAČKE”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *