Rad centara za socijalnu skrb je iznimno zahtjevan i odgovoran. A i socijalnih radnika, s obzirom na brojnost problema u društvu, ima premalo. Postoje i neki strukturni problemi. Ali sve je to poznato godinama. Naglašeno je da je pokrenut postupak za izmjenu Zakona o socijalnoj skrbi, ali kada će konačno ugledati svjetlo dana, tko zna! Čemu žurba, čemu se  prevenirati brojne probleme i tragedije, kada je očito mnogo zanimljivije pametovati nakon promašaja i tragedija. Tada nastupa opće zgražanje i čuđenje, zaklinjanje u brze promjene, dogodi se poneka smjena, a možda i kazna. Taj dio nam sjajno ide, ali grijesi propusta nažalost ne utječu na bitne promjene i nažalost, rađaju nove žrtve.

 2019. godine zbio se tragičan slučaj na Pagu. Otac je s balkona na katu bacio svoje četvero djece. Na sreću nijedno nije smrtno stradalo, ali odmah se postavilo pitanje je li zakazao Centar za socijalnu skrb iz Zadra. Jesu li ta djeca trebala ranije biti izdvojena iz te obitelji i zbrinuta u domu ili udomiteljskoj obitelji? Jer, najstarija kćerka, koja je sada punoljetna, provela je niz godina u domu. Izjavila je da bi bilo bolje da su i ostala djeca zajedno s njom otišla u dom kako bi bila pošteđena iživljavanja neodgovornih roditelja. I što je najtragičnije, odluka o njihovu smještaju u dom je bila napisana, ali je onda, tko zna zašto, povučena!

Filip Zavadlav, mladi ubojica iz Splita, kao dijete kratko je boravio u domu „Maestral“. Jer, je njegova obitelj bila disfunkcionalna. Ali netko je u vrijeme dok je Filip bio malen odlučio da je bolje da dijete odrasta u obitelji, nego u domu. Pri tome je očito bila zanemarena činjenica da je ta obitelj samo formalno obitelj. Ta je zajednica bila pogubna za Filipa i njegova brata, ali propust je ipak učinjen i rezultirao je u konačnici  tragičnim ishodom. Iako su oba roditelja iskazivala devijantno ponašanje, Centar za socijalnu skrb je procijenio da su oni bolja solucija za razvoj djeteta od boravka u domu! A ti su roditelji bili roditelji samo po biološkoj odrednici.

Ovih je dana dvo i po godišnja djevojčica s teškim ozljedama glave dovedena u Kliniku za dječje bolesti, u Zagreb. Liječnici su se borili za njezin život, koji je visio o tankoj niti. A nit ipak nije izdržala. Jedan mali život je uništen. Privedeni su roditelji, zna se da je otac bio nasilnik te da je obitelj bila pod paskom Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški. I taj je Centar odlučio da se djevojčica izdvoji iz obitelji i smjesti u udomiteljsku obitelj u koju se uklopila na najbolji mogući način. Voljela je i bila je voljena. Međutim, nakon dvije godine Centar je odlučio vratiti dijete u biološku obitelj jer su se navodno njihove materijalne prilike poboljšale a i partneri su stupili u brak. O ostalim promjenama u obitelji nije bilo govora. Ta je procjena, kako ističe Ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku, očito bila pogrešna. „Ako imate rizičnu obitelj, prijave nasilja, ovisnosti, jako dobro morate procijeniti rizike. Mjere koje se provode nekad nisu dovoljne da bi se dijete vratilo. Socijalni radnici i psiholog to moraju kvalitetno provjeriti“ istakla je Ravnateljica. I kako je moguće, pitamo se sada svi, da je tim stručnjaka tako bolno pogriješio. Jer, prema dosadašnjim saznanjima, djevojčica nije bila zlostavljana samo jednom, već više puta od kada se vratila biološkim roditeljima. I baka je Centru signalizirala da nešto nije u redu u toj obitelji. Ali adekvatne intervencije nije bilo! Čak se ponudilo i objašnjenje da se djevojčica sama ozlijedila!

Pogrešne procjene nisu specijalnost samo Centara za socijalnu skrb. Ne tako davno u splitskoj je bolnici preminuo osamnaestogodišnji Kristijan od tzv. psihičke smrti. Bio je optužen za palež nekoliko maslina. Iako je u njegovu nalazu pisalo da zbog mentalnih i tjelesnih oštećenja (teški invaliditet trećeg stupnja), ima pravo na pomoć i njegu u punom opsegu, to se nije poštivalo. U procjenu Kristijanove ubrojivosti, kada mu se sudilo za palež, nije bio uključen psiholog koji zna kako se komunicira s osobom s mentalnim teškoćama. Također, nitko nije predložio primjenu maloljetničkog prava. To je mogao predložiti državni odvjetnik, branitelj optuženika, ali i sud.  Kristijan je smješten u zatvor  gdje je živio u napetosti i strahu, vapeći, moleći da ga izvuku od tamo. Tri puta je bio premještan u bolnicu i vraćan u zatvor iz kojega je izašao tek kada je pao u komu iz koje se nije probudio.

 Nažalost ovo nisu jedine tragedije u kojima se potpuno zanemarila stara mudrost da je bolje spriječiti nego liječiti. Ponekad, nažalost liječenje i nije potrebno jer  nakon propusta mjerodavnih, žrtve više nema među živima. Profesionalnost i odgovornost nikako da stupe na scenu kao glavni protagonisti, a ne samo kao puki statisti.

Majka umrle djevojčice bit će kažnjena za brutalno zlostavljanje svog djeteta, koje je završilo smrću. Ali, nemojmo se zavaravati da je time sve riješeno, da je pravda zadovoljena. Mnogi bi rado poput Pilata oprali svoje ruke.  A mnogo ih je na čije je ruke izravno ili  neizravno pala makar i kap krvi nevina djeteta.

One Reply to “ZAŠTO SPRIJEČITI A NE LIJEČITI?!”

  1. Ovoga puta nemam uporište stat u obranu institucije koja se bavi zahtjevnim poslom. Fali u ovoj kovid situaciji svega..i liječnika i sestara i opreme i ljudske discipline…kad je rat onda se radi u ratnim uvjetima….ova djevojčica je žrtva nebrige….zašla je u područje pranja ruku i tzv. ničije brige i nadležnosti…takvi, na žalost, odlaze pod zemlju…ili ako je ikome to utješno….na nebo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *