Nasilje je vidljivo u svim sferama života, s njim živimo u dobrim odnosima već poduže vrijeme. Istina je da ga uglavnom svi osuđujemo, ali najčešće samo na riječima.

U školama se održavaju radionice, drže se predavanja i učenicima i učiteljima, kako bi se smanjila količina među vršnjačkog nasilja, ali i nasilja koje odrasli provode nad djecom. Osim fizičkog nasilja koje se najčešće spominje, nije zanemariv ni problem seksualnog nasilja. Nažalost,   djeci žrtvama te vrste nasilja, ne vjerujemo uvijek. Lakše je vjerovati da dijete izmišlja nego se ozbiljno uhvatiti u koštac s delikatnim problemom. Jer, kako je poznato, najčešće su seksualni nasilnici osobe iz bliskog djetetova kruga. O psihološkom nasilju se manje govori  a i teže ga je sa sigurnošću utvrditi. Izoliranje djeteta ili odrasle osobe, omalovažavanje, vrijeđanje, ismijavanje, zastrašivanje…

Međutim, zaboravljamo ili ne želimo prihvatiti da postoje i određena ponašanja na razini institucija društva koja su nasilnička prema građanima. Posebno je opasno kada su djeca i mladi izloženi takvom nasilju. Tu nije riječ o fizičkoj agresiji, ni o seksualnom uznemiravanju. Na djelu je psihološko zlostavljanje koje ima za posljedicu ugrožavanje normalnog psihofizičkog razvoja djece i mladih te sprječavanje zadovoljenje određenih potreba.

 Poznato je da mnogi očevi češće nego majke, imaju poteškoća kada je potrebno organizirati viđanje s djetetom, u slučaju rastave braka. Sudska su rješenje ponekad toliko apsurdna, da se uistinu možemo pitati provodi li netko nemjereno psihološko nasilje nad očevima? Na primjer, odrediti da otac dolazi po dijete u vrtić u vrijeme kada je na radnom mjestu, pa ga sankcionirati zbog ne izvršavanja te odluke, uistinu je van pameti. Slične besmislene presude, nažalost nisu rijetkost. Je li na djelu zapravo ozakonjeno zlostavljanje praktički bespomoćnih građana?

Deklaracija o pravima djece, između ostalog ističe da dijete ima pravo na „socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Svako dijete ima pravo na najviši mogući standard zdravlja i zdravstvene zaštite i rehabilitacije.“

Međutim, u našoj državi nemaju sva djeca mogućnost adekvatnog liječenja, pogotovo ako su njihove tegobe psihičke prirode. Naime, u našoj državi radi samo 45 psihijatara za djecu i  adolescente, a kažu da bi ih trebalo oko 140. U Splitu, ni u bolnici, ni u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi ne postoji odjel koji bi bio specijaliziran za liječenje djece, a djecu se ne bi smjelo primati na odjel koji je namijenjen liječenju odraslih. Splitski KBC u ovom trenutku ima samo jednog psihijatra dječje i adolescentne psihijatrije, koji je trenutno na bolovanju! Roditelji čija djeca trebaju psihijatrijsku pomoć sve češće se obraćaju KBC-u Osijek, vapeći za pomoć. Jer tamo daleko, postoji Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju koji nije u okviru psihijatrije za odrasle. Jedini u Hrvatskoj. A djeca su naše najveće blago!!

A problema iz domene mentalnog zdravlja, kako je svima znano, ima svakim danom sve više. To se odnosi i na odrasle, ali ni djeca nisu pošteđena. Ovaj život u „novoj normalnosti“ ipak dovodi do neželjenih nusprodukata. Ima sve više djeca koja su anksiozna, depresivna, koja imaju probleme prehrane, koja su više izložena nasilju nego prije i sl. Ona u Splitu mogu obavljati samo ambulantne preglede, mogu biti upućena i kliničkim psiholozima, ali ih se ne može, ako je to potrebno smjestiti na stacionarno liječenje. Ovaj problem nije novijeg datuma, živimo s njim već desetljećima. Doista je teško shvatiti da splitsko zdravstvo dosljedno, godinama pokazuje toliku nebrigu za mentalno zdravlje djece.

U različitim prigodama mnogi se „moćnici“ iz različitih sfera zaklinju u prava djece, u njihovu dobrobit jer su nam ona zalog za budućnost. Ali kada tu brigu treba pretvoriti u djela, puno toga pada u vodu. Uvijek je nešto važnije i hitnije od mentalnog zdravlja djece.

Podaci pokazuju da je prošla godina bila godina s najmanje rođenih, najviše umrlih i najvećim prirodnim padom u povijesti države, kažu demografi. Broj umrlih bio je za 20 tisuća veći od broja novorođenih. A djeci koja su živa, zagorčavamo život, uskraćujemo neka temeljna prava. Na početku njihova životnog puta uskraćujemo im pravo za liječenje, pravo na pomoć u odrastanju, u nimalo lakim uvjetima. Mislim da je ova vrsta nasilja daleko opasnija i trenutno i na duge staze, od udarca po guzi, nad kojim se zgražamo. Ovo sigurno nisu jedini načini na koje društvo vrši nasilje nad svojim građanima, djecom ali i odraslima. Ali i da jesu, bilo bi previše. A mnogi se i dalje u čudu pitaju zašto toliki napuštaju ovu lijepu zemlju?

4 Replies to “NASILJE NA VISOKOJ RAZINI

  1. Dokle god je Horvatinčić i ini preslika našeg pravosuđa ćemu su nadati. Split je drugi grad po veličini u Hrvatskoj, a skrb za djecu potrebitu izvjesnog lječenja na razini nebrige i nemara. Kao da je Zagreb svima na dohvat ruke i novčanika. Prežalosno!

  2. Poštovane, moram priznati da usporedba teme koja se obrađuje, s problemom postojanja Horvatinčića kao jednog potpuno beznačajnog ljudskog lika, u ovom trenutku za mene uopće nije razumljiva niti probavljiva.
    Međutim prigovori glede “navodnih” nemogućih presuda za očeve, vezano uz pravo i obavezu kontakata s djecom, ukazuju se, u ovom trenutku pomalo apsurdnim, Tako nešto niti sam vidio niti sam čuo za takvu presudu. Ukoliko postoji, molim pokažite ju (vjerujem da ju imate, inače navodi u članku ne bi bili vjerodostojni. Pa kada ju pokažete, onda ćemo polagano, razumno, oštro i kritički analizirati i kritizirati. U suprotnom, od svega nema previše koristi Ne bojimo se pokazati činjenice i podatke, stvarnost, ako takva uopće postoji.
    Čekam.
    Hvala
    Lapaine

  3. Podatke o apsurdnim sudskim presudama vezano za očeve i njihova roditeljska prava pročitala sam u člancima objavljenim u “Slobodnoj Dalmaciji”. Članci su bili potpisani i navedena imena očeva, ali nisam mislila da je važno da navedem te podatke. te ih nisam ni zapisala. Sličnih primjera, nažalost ima u objavama udruga “Otac za dijete”” i “Tata i pol” . Vrlo često su očevi u podređenom položaju kada se govori o podijeljenoj skrbi o djetetu, u slučaju razvoda. Ta stvarnost postoji već dugi niz godina.

    1. Molim neki podatak, broj i/ili podatak o objavi, da potražim, analiziram, uvjerim se, PROVJERIM takvu sudsku praksu: kao izuzetak u slučajevima kada je strankama (očevima ali i majkama) posve svejedno kakva će biti presuda, jer se iste neće pridržavati, ili kao pravilo – što bi me u bitnome začudilo: jer naravno da je sudska praksa u Splitu “možda malo drugačija”, ali nikako ne može drastično odstupati od hrvatskog prosjeka.
      Hvala unaprijed na trudu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *