Poplave, potresi, lavine, tsunamiji … i različite opake bolesti dolaze iznenada i vrlo smo često, barem u prvim trenucima „napada“, potpuno bespomoćni. Nakon prvog šoka, razne službe pokušavaju sanirati što se da, pomažu stradalima i ugroženima, ali posljedice tih nepogoda i trauma ostavljaju duboke i bolne tragove. Ponekad, ljudski nemar i nerazumijevanje važnosti prevencije doprinose žestini nevolje. Ali, ipak ostaje činjenica da dio ljudi zbog više sile, u trenutku ili kraćem vremenskom razdoblju, ostaje bez doma, bez imovine. Dio njihovih života nestaje zauvijek, a strepnja, strah, neizvjesnost postaju njihovi svakodnevni pratitelji, za duže vrijeme.

 Međutim, kad te „više sile“ mirno spavaju, zašto mi sami krećemo u akciju kojoj je cilj   uništavanje nečijeg života? Što to tjera pojedince, ali i institucije da predano rade na potkopavanju nečijeg ugleda, statusa, dostojanstva?  

 Primjeri koji slijede odnose se na konkretne ljude, ali svaki od njih je zapravo simbol koji jasno zrcali neljudske postupke kojima su nažalost bili izloženi mnogi ( a i dalje će biti), a ne samo spomenute osobe. Jer, kada bismo sve loše što se događalo konkretnim osobama  mogli svesti isključivo na njih, budućnost  bi bila obećavajuća. Nažalost, nema nade da je tako.

  Nedavno je jedan otac koji živi u Splitu, oteo vlastitog sina od bivše supruge koja se s djetetom preselila u Slavoniju. Naime, odlukom Suda otac je svog petogodišnjeg sina mogao viđati četiri dana u mjesecu, ali dječak nije smio prespavati kod njega! I to kratko vrijeme koje mu je dodijeljeno za druženje sa sinom, bilo je dovoljno da posumnja da se s djetetom u Slavoniji događa nešto loše.  Taj je otac smatrao svojom roditeljskom dužnošću dovesti dijete u Split. Odmah je o tome što je učinio obavijestio policiju i Centar za socijalnu skrb u Splitu. Kako će se stvari razvijati dalje, vidjet ćemo! Međutim, ovo je samo pokazatelj ogromne nepravde koje se događa godinama, primjer uništavanja života mnogim očevima ali i njihovoj djeci. Jer, brojni očevi su onemogućeni u izvršavanju svoje roditeljske uloge. Zanimljivo je, kako se svi odmah pobune ako se spomene da bi dvije žene odgajale dijete. Tada su svima usta puna važnosti očeve figure u razvoju djeteta. Ali kada očevi postoje, živi su i zdravi fizički i psihički, žele sudjelovati u odgoju svog djeteta, sudovi im to vrlo često onemogućavaju donoseći nakaradne odluke.  A navodno se sve uvijek radi u interesu djeteta!!!

Drugi primjer uništavanja života je sudbina sada pokojne glumice Mire Furlan. Kako je poznato ona je napustila Hrvatsku 1991. godine, kako bi barem djelomično sačuvala i fizičko i psihičko zdravlje. Napadali su je i vrijeđali mnogi, i prijetili joj.  Njezina ispovijed, tj. pismo koje je uputila medijima te davne godine, pokazatelj je atmosfere linča, mržnje i nasilja koja je tada vladalo. Čitajući to pismo pitala sam se je li moguće da su ljudi uistinu bili tako brutalno okrutni i takve kukavice. Jer, osim mučitelja koji su joj dahtali za vratom, pismo otkriva i još jednu zastrašujuću činjenicu. „Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće.“

Mira Furlan nije bila jedina koju je zadesila takva sudbina. Koliko je žena i muškaraca čija imena ne znamo, doživjelo nešto slično? Koliko je života uništila mržnja, isključivost, opsjednutost nekim navodno velikim ciljem do kojega se stiže gazeći one koje bez argumenata proglasiš nelojalnima, neprijateljima, čak izdajnicima?

Okrutna je i sudbina Dražena Slavice, vatrogasnog zapovjednika. Jest, 30. kolovoza 2007. godine dogodila se na otoku Kornatu nezapamćena tragedija – 12 vatrogasaca je izgorjelo. Nažalost, odmah je bilo jasno da se istine svi boje. I tako se godinama nastavilo mučenje obitelji koje su u požaru izgubile svoje muževe, sinove, braću… Od cijelog sustava koji je koordinirao spašavanjem nastradalih, Dražen Slavica izbran je za žrtveno janje. Nakon 14 godina, prije nekoliko dana, proglašen je nevinim! 14 godina proveo je živ, ali jedva životareći. Život su mu uspjeli uništiti. I njemu i njegovoj obitelji i svim obiteljima stradalih vatrogasaca koji još i danas ne znaju pravu istinu. Nažalost, i on je paradigmatski slučaj, simbol mnogih koji je neki sustav samljeo, mučio godinama i na kraju ih ispljunuo na ledinu neka se snalaze dalje kako znaju i umiju, ako još za život snage imaju.

Doista smo mnogo puta pokazali velikodušnost, empatiju, želju i volju da pomognemo onima koji pomoć nasušno trebaju. Ali pokazali smo isto tako da znamo biti okrutni, bešćutni, zaslijepljeni mržnjom i predrasudama. Što nas čeka u vremenima koja su pred nama?  Odgovor daje poznata priča o dva vuka. U svakom čovjeku postoji vuk koji je zao, arogantan, pohlepan, egoističan, osvetoljubiv… ali i drugi koji je dobar, plemenit, istinoljubiv, suosjećajan, velikodušan …. A kako kaže stari Indijanac koji je tu priču ispričao svom unuku, pobjeđuje onaj kojeg češće hraniš!!!

One Reply to “UNIŠTENI ŽIVOTI”

  1. Na žalost, pravo i pravda nisu jedno te isto. Imamo rijetke pravomoćne presude, a pravda nije zadovoljena. I tako odvajkada…..

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *