Već neko vrijeme i prije nego što je započeo Advent mogli su se čuti uzdasi kako će nam ove godine Božić, a prije toga i Advent, biti ukraden. Ugođaja na koji smo se navikli godinama, ove godine neće biti. Brojne kućice s hranom i pićem neće raditi. U dućanima i trgovačkim centrima smije biti ograničen broj ljudi. Restorani i kafići su zatvoreni, ne smije se putovati iz županije u županiju. To su nesporne činjenice.

 Znači li to da zato doista nema Adventa? Možda je ovo jedinstvena prilika da se sjetimo što mi to, odnosno koga mi to iščekujemo u vrijeme Došašća. Čak rjeđe i rabimo ovu našu riječ jer bi nas mogla podsjetiti da je u pitanju nečiji dolazak i možda natjerati i na razmišljanje o smislu Došašća.. Izgovarajući pak riječ Advent tih problema najčešće nemamo! Da nam je pojam adventa mutan govori i činjenica da smo prošlih godina govorili kako se Advent produžio i na dio siječnja jer je prodaja koječega dobro išla!!!

Ovaj će Božić uistinu biti drukčiji od svih dosadašnjih. Sigurno da će mnogi biti tužni, možda osamljeni jer  se neće susresti sa svim svojim najmilijima ako su obitelji brojne  i ako žive u različitim dijelovima Lijepe naše, ili čak izvan nje. Ipak, trebamo li očajavati, biti ogorčeni i duboko nesretni? Naravno da je lijepo kada se obitelj i prijatelji okupe zajedno, kada se osjeća međusobna bliskost, povezanost, razumijevanje.  Ali ako to nije moguće znači li to da Božić gubi smisao, da ga nema, da nam ga je ukrao virus u sprezi s Kriznim stožerom ?

Mili i dragi katolici zemlje Hrvatske, najkatoličkije zemlje u Europi (kako mi sebi volimo tepati), ove godine imamo šansu da zahvaljujući opakom virusu pokažemo i sebi i drugima jasno i nedvojbeno – jesmo li samo i jedino „papirnati” katolici, farizeji koji brinu samo o formi dok ih sadržaj zapravo ne zanima ili smo prepoznatljivi i po djelima dobrote i ljubavi? Ovo vrijeme korone pruža nam priliku da sa zaštitnim maskama na licu ali bez životnih maski, pokažemo je li naša vjera samo  prigodničarska, teatralna? Jesu li obredi u crkvi za nas poput kazališne predstave? Ili je za nas vjera ipak način života prožet razumijevanjem, tolerancijom, odgovornošću, ljubavlju, empatijom, poštivanjem svakog čovjeka i onog koji ide u crkvu, ali i onog koji tamo ne odlazi.

Na Božić, kako znamo, slavili ga mi javno ili ne, pjevali božićne pjesme ili ne, Bog je u potpunosti iskazao čovjekoljublje. Tu smo mi malo tanki, radije se dičimo domoljubljem, ne shvaćajući da i ono mora izrastati iz čovjekoljublja. U protivnom je lažno i opasno. A ove godine, Božić je, silom prilika  očišćen od svih nepotrebnih naslaga, od buke i strke, od kiča, od neumjerenosti u svemu, od prividne zauzetosti za čovjeka. Je li ovo prilika da otkrijemo svoje bližnje i među onima koji  nisu dio naše obitelji? Toliko je osamljenih ljudi oko nas, siromašnih, zaboravljenih, nesretnih, depresivnih…

Ako smo po inerciji ispekli mnogo kolača i koječega drugog, a za Božićnim stolom će nas biti manje nego inače, možemo li nekoga razveseliti s tim obiljem koje je nama nepotrebno? Možda u kući u kojoj stanujemo postoji jedan ili više njih koje bismo mogli razveseliti i pokazati im da ipak nisu potpuno zaboravljeni. Naravno, dobrota i plemenitost su uvijek dobro došle u domovima za stare i nemoćne, u domovima za nezbrinutu djecu, na svim odjelima gdje boluju djeca, u prihvatilištu za beskućnike…  Možemo se uključiti i u neku od akcija se provode putem društvenih mreža i kojima se nastoji pomoći onima kojima uistinu nedostaje gotovo sve. I naravno nije sve u hrani i odjeći. Postoje zahvaljujući modernoj tehnologiji, različiti vrlo kreativni načini, kojima možemo nekoga razveseliti, pokazati da nam je stalo, da smo iako fizički razdvojeni, povezani ljubavlju.

Svojevremeno je dominikanac, Frano Prcela napisao: „Vjernici su zaboravili, da su Boga zaboravili“. Prepoznajemo li se u ovoj konstataciji?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *