Učili su nas, vjerojatno i mi svoju djecu da odgovorni i zreli ljudi poštuju zakone, ne varaju i ne lažu da bi stigli do nekog željenog cilja, spremni su pomoći ugroženima i slabima, nastoje koliko mogu čuvati svoje ali i tuđe zdravlje, trude se komunicirati s neistomišljenicima bez vrijeđanja…. Ako se ponašamo u skladu s navedenim možemo li se uistinu smatrati odgovornim građanima? Ako pak okrećemo glavu kada se izrečeno ne poštuje jesmo li lažno solidarni i zapravo puni razumijevanja za svoju okolinu, koja je takva kakva je, pa ljudi smo?!

Kada na cesti vidimo policijsku kontrolu, najčešće ćemo automobilima koji nam dolaze ususret iz suprotnog smjera signalizirati da uspore, kako ih cestovna kontrola ne bi uhvatila u prekoračenju brzine. Je li to vozačka solidarnost? Ako to ne učinimo, jer vjerujemo da je opasno voziti prebrzo te da treba kažnjavati one koji ne poštuju prometna pravila, je li to odgovorno ponašanje ili izdaja, gaženje solidarnosti s ostalim vozačima?

Ako na nekom važnom ispitu u školi, na fakultetu ili nekoj drugoj prigodi jedan kandidat zahvaljujući spretnom prepisivanju osvoji nagradu ili stipendiju ili nešto drugo vrijedno, trebaju li ga oni koji su to vidjeli, prijaviti ili šutjeti? Što je odgovorno ponašanje, a što cinkanje?

U ovo vrijeme pandemije, u ovom drugom valu, epidemiolozi često spominju da mnogi građani koji su pozitivni na testu za covid ne žele otkriti svoje kontakte. Vjerojatno su uvjereni da je to dobro i znak solidarnosti. A je li baš tako? Kažu li ipak imena osoba s kojima su  nedavno bili u kontaktu jesu li izdajnici, cinkeri ili odgovorni građani koji žele zaštititi druge od moguće zaraze?  

Sada se spominje da bi građani trebali izvijestiti policiju ako čuju i vide da se u stanu u njihovom susjedstvu okuplja veći broj ljudi od dopuštenog prema epidemiološkim mjerilima?

„Jedan od najznačajnijih socijalnih virusa što je iz laboratorija zla pušten unutar zadnjih stotinu godina počivao je naime upravo na tom i takvom postulatu: svatko je potencijalni neprijatelji zemlje i poretka zbog čega svi morate motriti na svoje susjede, rodbinu i prijatelje. I odmah ih prijaviti uočite li anomalije u misli, riječi ili dijelu. Autor mu je bio sovjetski političar Josif Visarionovič Staljin“ – rekoše neki dan u Saboru. Je li to baš primjenjivo na sadašnju situaciju?

Ako moj susjed organizira druženje s petnaestak ljudi, u stanu od 60 m2 , u zimsko doba kada je jasno na nitko neće biti na balkonu te da će prozori biti zatvoreni, predstavlja li to opasnost za sve u stanu? Ali i za susjede i poznanike ne samo vlasnika stana, nego i svih prisutnih? Nakon zabave oni će se razići kojekuda i možda sijati zarazu u svojoj obitelji, na radnom mjestu… Naravno, susjeda je moguće upozoriti da radi nešto neprimjereno i opasno, ali ako se on na to samo nasmije, što treba učiniti? Nije li okretanje glave od tog kršenja epidemiološke preporuke zapravo sudjelovanje u širenju potencijalne opasnosti? Nije li to isto kao kada zatvaramo oči i uši pred zapomaganjem žene ili djeteta koje se čuje iz stana susjeda? Treba li intervenirati? Je li prijavljivanje nasilnika odgovorno ponašanje ili cinkanje?

I još nešto vrlo aktualno. Očito se naši znanstvenici koji se gotovo svakodnevno oglašavaju vezano za pandemiju, daju preporuke, ocjenu sadašnjeg stanja, prognoze i sl. ne slažu u mnogim pitanjima. Bi li oni svoje dileme i neslaganja trebali rješavati međusobnom komunikacijom ili javno, preko društvenih mreža i drugih medija? Pridonose li njihove polemike, čak i svađe i omalovažavanja, općem stanju povjerenja u djelovanje Vlade i Stožera? Pridonose li osobnoj sigurnosti građana ili pak samo unose nemir i nepovjerenje? A toga već imamo u izobilju.  Je li njihovo ponašanje odgovorno? Je li odgovorno izreći javno svoj stav ili je odgovorno javno komunicirati ono u čemu se svi slažu, a između sebe rješavati neslaganja i sumnje? Govoriti protiv svojih kolega, iskazujući sumnju u njihovu stručnost, je li to izdaja solidarnosti ili ipak pokazatelj odgovornosti prema znanstvenoj istini i vlastitim stavovima?

Očito nije uvijek lako, a niti moguće, crno – bijelom logikom razumjeti i opravdati svako ponašanje!

Je li baš svatko potencijalni Staljinov poslušnik ako je spreman prijaviti kršenje određenih pravila, zakona i preporuka, kada grijeh propusta može rezultirati vrlo ozbiljnim i teškim posljedicama?

Čujemo i čitamo svakog dana da je slobodnih kreveta u bolnicama sve manje, da umire mnogo ljudi, da liječnici, sestre, tehničari i drugo osoblje jedva izdržavaju fizičke, ali i psihičke napore kojima su izloženi već devet mjeseci. Treba li s njima biti solidaran i pomoći im na način na koji mi jedino možemo – pridržavanjem epidemioloških mjera. Ili ćemo ih izdati pravdajući se solidarnošću i čudno shvaćenom slobodom? 

3 Replies to “CINKANJE ILI ODGOVORNOST – stvarna ili lažna dilema?!

  1. Naš pojam demokracije i demokratičnosti je apsolutno promašen i izjednačen s anarhijom i anarhičnošću. Živimo po sistemu dozvoljeno je sve osim ono što je zakonom zabranjeno. Pojedinac se već dugo izdiže iznad društva i općeg dobra i zlo je postalo dobro. Ne priznavanje penicilina je van pameti. Korone kao pošasti, van svake pameti. Al kasno je, preko noći, ispravljati krive Drine. Odgoj, poštivanje, pamet, poniznost, ego i još štošta se bruse desetljećima. Svaka šaka o stol, za opće dobro, je samo veleslalom za uvijek neke izbore i svetu saborsku stolicu koja sa onom papinskom blage veze nema. Jadni smo. Poraženi i poniženi kao ljudska vrsta, nespremni podnijet ikakvu žrtvu za bližnjega. Znanog i neznanog.
    Bili prijavila?
    Bi!
    Bez imalo grizodušja.
    Čovkek se ljubi djelima!!!

  2. Znam da se mnogi neće složiti s mojim razmišljanjem, ali dobro je da barem promisle o svojim odlukama, ako one mogu ugroziti nečiji život!

  3. Uhhhh, predloženo postupanje da se netko „cinka“ jer radi nešto što država ne dopušta, A SAMA DRŽAVA NIJE SPOSOBNA ILI NE MOŽE TAKVU RABOTO UTVRDITI, ZABRANITI I PRIMJERENO KAZNITI, gotovo je (na žalost) jednako usporedbi s vremenom Staljina i njegovih sljedbenika – i sve to nema nikakve veze s demokracijom i odgovornošću pojedinca u društvu. Evo i zašto:
    Građani bilo koje zemlje imaju pravo znati svoja zakonska prava, ali moraju shvatiti da i oni u određenoj mjeri imaju zakonsku odgovornost prema državi i prema drugim građanima. Odgovornosti građana u demokratskom sistemu ponekad se mogu podvesti pod tri osnovne dužnosti: dužnost glasanja, dužnost plaćanja poreza i dužnost poštivanja zakona. Sve to naravno mora im objasniti i o njihovim pravima i dužnostima, obavijestiti ih upravo sama „država“. Ili točnije: njihova zajednica u kojoj žive, rade, uče, rađaju se i umiru, ali svakako zajednica u kojoj su DOBROVOLJNO odlučili živjeti, sudjelovati, stvarati, doprinositi svojim (ne)znanjem i radom, a koristiti se dobrobitima i pravima koja su svojim životom ostvarili.
    Odgovornosti često predstavljaju pandan pravima. Na primjer, pravo na slobodu govora podrazumijeva i odgovornost da to isto pravo damo i drugima. Međutim, osobe koje počine krivično djelo ne moraju nužno izgubiti prava koja su uskratile drugima (kao u slučaju ubojstva ili npr. spolne, rasne, ekonomske, poslovne, ili neke druge diskriminacije). Slično tome, ljudi često imaju odgovornosti koje nisu recipročne, na primjer, odgovornosti koje roditelji imaju prema djeci.
    U okviru svakog obrazovanja za ljudska prava i demokraciju posebno je važno njegovati sposobnost mladih da razmišljaju na moralno ispravan način. Naglašavam MORALNO, nisam rekao PRAVNO ispravan način. Ali bez te sposobnosti ne može biti niti kritičke procjene zakona jednog društva, pa niti njegovih struktura u smislu njihove ispravnosti (dakle NE PRAVDE nego PRAVEDNOSTI). Stoga bi, kada se u školi govori o zakonima koji se odnose na učenike, učenike trebalo poticati da kritički procjenjuju funkcije i svrhe tih zakona, kao i da razmatraju moguće promjene tih zakona (a ne kako će svojim „cinkanjem“ pokušati pospješiti djelotvornost zakona i uspješnost policijske države)
    Analiziranjem razloga zbog kojih se ljudi bave društveno korisnim radom, te naglašavanjem potreba drugih, možemo si pomoći izgraditi svijest o potrebama i pravima drugih. Također je veoma važno da se uvijek pravilno predstavi model odgovornog ponašanja.
    Učimo kako postati odgovorni građani (NE DA CINKAMO DRUGE) ne samo putem našeg školovanja, nego i tako da nam se pruži mogućnost da učimo iz vlastitog iskustva. U tom smislu, svako obrazovanje za demokraciju i ljudska prava na razne načine potiče nas da se uključimo u društveni život, svaki dan, uvijek, u odnosu spram svakoga….
    Bitno je naglasiti slijedeće pojmove koje je potrebno razlikovati:
    – odgovornosti koju građani imaju u društvu;
    – prirodu pravne odgovornosti ljudi;
    – prirodu zajedničke društvene odgovornosti;
    – osobnu odgovornost za promjene u društvu.
    Upravo zbog VLASTITOG, našeg POJEDINAČNOG STRAHA izmislili smo državu kao nešto (nekoga) što (tko) će nas štititi . Organizirali smo OBJEKTIVNE alate i postupke, načine i modele zaštite koje država ima, kojima se služi i koje upotrebljava SAMO I JEDINO ONA – DRŽAVA. Ne i mi „njezini“ pojedinci, jer za tako nešto nismo dovoljno objektivni, ili pače uopće NISMO objektivni. (digresija: da li je „staljinizam“ bio objektivan?)
    Cijelu situaciju potrebno je ipak malo i proširiti (zapravo umiriti). U svakoj analizi nečije odgovornosti potrebno je razmotriti raspon odgovornosti koje ljudi imaju (ne KOJU imaju, već KOJE imaju – jer postoji mnogo ljudskih odgovornosti…).
    Svi Vi koji bi cinkali nekoga smatrajući pri tom da ste NARAVNO URAVO VI U PRAVU i nitko više na ovome svijetu, prethodno bi morali utvrditi, analizirati i komentirati nečiju odgovornost u porodici i razmotriti raspon odgovornosti koje ljudi imaju (pazite: svakog promatranog pojedinca zasebno, pa tako naravno i Vašeg susjeda ili susjede…)
    Tada se u analizi nužno mora razumjeti da pojedinačne odgovornosti mogu doći u sukob jedne s drugima. Tada dolazimo do moralnih dilema, pa smo i tu svakako pojedinačno PRESLABI da donosimo odluke o drugima, (pa da ih samo koji puta „cinkamo“, ili uvijek, ili nikada…).
    Naravno da imam puno pravo, ali s moralnog stanovišta (ne zakonskog) smatrati da netko ne poštuje njegove (svoje) zakonske obaveze, Ali svojim pristankom da SLOBODNO živimo upravo u toj istoj zajednici ( s njim, našim susjedom) takvo pravo kontrole prenijeli smo na državu, kako bi kontrola bila objektivna i zakonita, UVIJEK.
    Jer da li uopće postoji situacija u kojoj bi naša moralna obaveza mogla biti iznad obaveze poštivanja zakona?
    Ukoliko imate dvojbu u odgovoru, tada se morate okrenuti analizi moralne dileme koju ste uočili, ali nikako ne PO SVOM IZBORU, RASPOLOŽENJU ILI BEZKRITENOJ ODLUCI zbog toga nekoga CINKATI. Popravimo državu koja uopće tako nešto dopušta našim susjedima, nemojmo ih cinkati. NIKADA. Prijava je uvijek stvar državnih tijela, nadležnih službi, kontrolnih organa , inspekcija, tužitelja,….
    Zakonska odgovornost ljudi nikada ne smije biti stvar nečije subjektivne procjene, niti ovisiti o volji nekog pojedinca. Upravo u tome takva odgovornost razlikuje se od moralne odgovornosti svakog od nas.
    Na kraju analizirajmo još nešto: da li bi predloženim „cinkanjem“ susjeda, sami po sebi postali tzv. AKTIVNI građanin? Da li bi time na sebe preuzeli, bar djelić, zajedničke društvene odgovornosti? Pa naravno da ne bi. Želite li čuti argument za ovakvu „moralno opaku“ tvrdnju? Pa molim Vas da mi odgovorite, Vi koji biste cinkali susjeda (ili ne daj Bože susjedu) zašto ljudi u našem društvu prihvaćaju odgovornost za patnju drugih ljudi? Ili tvrdite da je predloženo cinkanje društveno motivirano ponašanje.
    I upravo zbog toga čovjek se ljubi djelima, a cinkanje nije djelo. Bar ne moralno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *