Hrvatska već četiri godine nema Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja. Brine li to ikoga? Izgleda da ova tematika, pogotovo njezin preventivni aspekt, već duži niz godina, nikome nije naročito zanimljiva. Ali, otkada se borimo ili možda plešemo s  Covidom-19, ipak se mentalno zdravlje sve češće spominje. Čini mi se samo deklarativno i informativno. Navode se podaci o povećanom broju depresivnih i anksioznih građana, odraslih ali i mladih, sve više je nasilja u obitelji, mnogima malo pomalo izmiče tlo pod nogama, vape za psihološkom pomoći. Brojne profesionalne udruge, neke institucije i pojedinci nude pomoć, ali opće strategije ipak nema na vidiku. A poznato je da Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao „stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“. Dakle, jasno je da nema zdravlja, ako je ugroženo mentalno zdravlje!

Biti mentalno zdrav ne znači, kao se ponekad površno zaključuje, biti uvijek sretan i dobro raspoložen. I mali i veliki, i mladi i stari ne mogu tijekom svog života izbjeći brojna suočavanja s različitim teškoćama, gubicima različitih vrsta, neuspjesima, razočaranjima… Normalno je da se tada pojedinac osjeća loše, zabrinuto, ljutito, tužno, bespomoćno… Zna li u takvim situacijama izaći na kraj sa svojim emocijama? Posjeduju li ljudi vještine i sposobnosti koje će im pomoći da se prilagode situaciji u kojoj su se našli, a koja je za njih stresna? Naime, kada je mentalno zdravlje narušeno, gubi se fleksibilnost te se često koriste strategije za suočavanje s problemima koje su se već pokazale neadekvatnima. 

Briga za mentalno zdravlje postoji u društvima u kojima se poštuju i štite osnovna ljudska, politička, ekonomska i socijalna prava. Jesmo li mi takvo društvo? Od kada nas je pohodila pandemija izazvana corona virusom postaje sve očitije  koliko smo u proteklim desetljećima zanemarivali mentalno zdravlje. Naravno da ima ljudi koji su se ovoj situaciji dobro prilagodili. Snagu i optimizam pronašli su u aktivnostima koje ih vesele i opuštaju: čitanju, slušanju glazbe, slikanju, pisanju, češćim odlascima u prirodu ili na more. Mnogi su otvorili kutije koje su godinama stajale na nekoj visokoj polici i u njima otkrili davno zaboravljene uspomene, neki su se prihvatili temeljitijeg čišćenja stana… Ali mnogi, nažalost, nisu našli nijedan djelotvoran način kojim bi se zaštitili u ovoj stresnoj situaciji. Ne znaju kako se nositi se s neizvjesnostima, odricanjem od dugogodišnjih navika, socijalnom isključenosti, strahom od bolesti, strahom od gubitka zaposlenja, i mnogim drugim nedaćama!

Čini mi se da su naši mladi posebno ugroženi ako govorimo o mehanizmima zaštite i razvijenosti nekih socijalnih vještina. Mnogima su do sada, često probleme rješavali roditelji, vjerujući (naravno pogrešno) da im na taj način pomažu i olakšavaju život. I na širem društvenom planu preventivno djelovanje u domeni mentalnog zdravlja je vrlo često jalovo. Izuzetaka naravno ima, a jedan od njih je svakako Služba za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije koja godinama predano radi na podizanju kvalitete mentalnog zdravlja djece i mladih.

Nažalost, mnogi naši političari u kombinaciji s Kriznim stožerom nam vrlo često još dodatno otežavaju prihvaćanje ove situacije. Sjetimo se samo kolone sjećanja u Vukovaru. Za koga je bila donesena odluka o 500 sudionika, kada su svi znali da će broj ljudi u koloni biti znatno veći te da policija neće intervenirati? Upotrijebimo li malo zdravog razuma jasno je da branitelji Vukovara nisu svoje živote žrtvovali da bi se stotine ljudi zarazilo opakim virusom! Žrtvovali su se vjerujući da ćemo mi živi znati cijeniti slobodu, a ne se tako neodgovorno odnositi prema njoj.

Kaotičnosti situacije i daljnjem urušavanju mentalnog zdravlja svakako doprinosi činjenica da građani nikada ne znaju jesu li mjere koje predloži Stožer univerzalne ili ipak uvijek postoje neke iznimke. Čak kada su mjere dobro odmjerene i sveopće, njihova se provedba ne kontrolira na adekvatan način, čime zapravo gube smisao, a Stožer kredibilitet. Da bi se mentalno zdravlje koliko toliko popravilo nužno je potrebno ljudima vratiti osjećaj sigurnosti i povjerenja u pojedince i institucije koje upravljaju ovom ozbiljnom situacijom. Ako građani imaju dojam da se sve radi stihijski, po metodi pokušaja i pogrešaka, pa što bude, to samo produbljuje osjećaj besmislenost i potiče ih na nepridržavanje epidemioloških mjera.

Prije nekoliko dana doktorica Markotić je izjavila da je lako donijeti mjere ali  ih je teško provesti u djelo. Kako građane privoljeti da slijede upute i sačuvaju zdravlje, a možda i život? Gotovo svi znamo iz iskustva da djeca uglavnom ne prihvaćaju savjete, preporuke pa čak ni naređenja od onih u koje nemaju povjerenja. Sve što takvi od njih traže doživljavaju najčešće kao nepotrebnu i besmislenu gnjavažu. A gnjavatori mogu biti roditelji, učitelji, treneri, političari… Ako građani tako doživljaju preporuke Kriznog stožera i Vlade, onda nam se ne piše dobro!

2 Replies to “MENTALNO ZDRAVLJE NA ČEKANJU

  1. Puno je bilo ratova kroz ljudsku povijest, gladi, bolesti, nevolje…nije bilo ni kriznih štabova ni stožera…radio je instiktivni opstanak, kao sastavni dio čovjeka. Borba za preživljavanje. Danas, razmaženi, sebični i egoistični trebamo nekoga da nam kaže šta smijemo, šta ne. Teško nosit masku, distancu, ljubit i poštivat bližnjeg vlastitom empatijom…..postali smo kenjkavi i nesposobni za život kojeg je isključivo definirao materijalizam. Ne bi nam niko trebao ništa govoriti jer ne bi nikom trebali činit ono što ne bi želili da nama drugi čine. Mladi su samo onakvi kako smo ih naučili. Stanje je vanredno pa i ponašanje svakog pojedinca treba odsustvo sebičnog egoizma. Ne mogu ni u najobjektivnijim razmišljanjima sastavit ikakvu ekipu na čelu države koja bi nas dovela u red. To je samo po sebi nemoguća misija. Do sada je povijest nebrojeno puta pokaasla daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je. Nagledali se. A i još ćemo…tko god to bio. Na žalost.

  2. Posljednjih dana bilo je pitanje: da li u polemiku unijeti „nemir“, ili uz mnogo intelektualne muke preći preko svega šutke, onako jednostavno: pročitalo se, razumjela se poruka, specificirao se minimum obrazloženih neslaganja s iskazanim mislima i, …. i gotovo. Nije niti prvi, niti posljednji puta u nekoj nadopuni misli, kazivanja, savjetovanja, jadanja, zamolbi ili još gore iskazivanju jednostavnog špotanja (dakle grđenja ili karanja nekoga) zbog izrečenog, ipak malo nadopuniti. Jer još uvijek smo (nadam se) pravi, iskreni, oni podloži kritikama, svjesni svojih mogućnosti, razumni i uvijek spremni oprostiti (kršćanski, intelektualno, i/ili samo ljudski prizemno svima. Da li doista? Uvijek vjerujemo u svoju ljudsku jedinstvenost i superiornost vlastitog uma: tako dolazi se do ljepote i raskoši razuma, morala i jezika kojim komuniciramo.
    Da li su oni koji su pohodili ovogodišnji pohod na Vukovar ičime pokazali da su savladali receptivnu jezičnu sposobnost u objašnjavanju svojih postupaka, svime onime čime su nas svakodnevno „uvjeravali“ da su OBRAZLOŽENO u pravu i da čine i predlažu nešto posve razumljivo i opravdano. Međutim u svojoj silnoj energiji s kojom su se obratili svima nama „nevjernicima“, zaboravili su (očito nikada nisu niti naučili) da bilo koja produktivna jezična aktivnost ljudskih jedinki, grupa, skupina pa čak i većine, uvijek traži sposobnost razumijevanja pojedinca, ali posebno i sposobnost jezičnog produciranja. Sve to zbog jednostavne potrebe da iskazano netko drugi može razumjeti.
    Činjenica da je recepciju jezika lakše naučiti od njegove produkcije, već je dobro poznata. No očito ne i „njima“ koji nas svakodnevno, duže vrijeme, prije pohoda u Vukovar, za vrijeme hoda, ali još i danas kada je sve zapravo gotovo, smetaju, iritiraju, uvjeravaju u nešto što nije točno. Ali što ako „sve zapravo uopće nije gotovo“? Jer izražavam ogromno nezadovoljstvo usporedbom da se u varaždinskoj županiji dogodila „zaraza“ bitno veća od one vukovarske, a da mi, žitelji Varaždina uopće nismo imali nikakav mimohod, pohod, slet, niti manifestaciju za sjećanje na pad Vukovara.
    POLITIČKA zaostalost, nerazvijenost i taktičko govornička neobrazovanost (usprkos postojanja vjerojatne intelektualne snage u specifičnoj profesionalnoj, medicinskoj stručnosti govornika) onoga tko je izrekao takvu tvrdnju i/ili usporedbu dovodi nas do potpune panike naših tijela i duša: drhtimo i tresemo se u nemogućnosti da dokučimo razloge za ovakvu usporedbu. Pa sve je to zapravo izrekla sadašnja vlast, a ne „nepoznati“ nam pojedinac.
    Izrečena usporedba ne samo da nije točna, ona nam se ima intelektualno gaditi. S njom se ne dokazuje niti argumentira bilo što bitno. Međutim sadašnja (politička) VLAST ju cijeni i prihvaća. Strašno.
    1992. – 1997. predsjedavao sam Odborom (komisijom) za nacionalnu sigurnost. Ne uobičajene parlamentarne 4., ne 5, već punih 6 godina. Kada sam (u time teškim sigurnosnim vremenima, -priznajmo si to objektivno i iskreno- pokušao racionalno upozoriti na nesuvislost (baš da ne kažem besmislenost) nekih prijedloga određenih sigurnosnih postupaka, onda mi se potpuno otvoreno, bez bilo kakve kamuflaže, (ali ipak posredno putem svima dobro nam znanog „napoleonskog“ nasilnika,) usred Sabora Republike Hrvatske poručilo: pazi se, znamo da se gotovo svaki dan voziš na relaciji VŽ- ZG – VŽ. Pazi: opasno je stalno voziti se……
    Sve tadašnje „kontrolne“, „tajne“, „obavještajne“, „kontraobavještajne“ i „ine“ službe kojima sam se obratio radi vlastite zaštite – kratko su odgovorile: bez brige, sve imamo pod kontrolom, znamo sve, upozoriti ćemo, sve nije posebno opasno…
    Ergo gospodo: bez brige. Sve je pod kontrolom. Varaždinska županija nije imala mimohod, ali ukoliko zatreba, organizirati ćemo jedan. Vukovarska županija doživjela je prekobrojnu zarazu, ali bez brige: ukoliko zatreba možemo sve ponoviti.
    Zašto je sve to grozno? Odgovor je jednostavan: ne ovisimo samo o nama samima, ne ovisimo niti o demokraciji. Ovisimo o NJIMA NA VLASTI. A oni su NESPOSOBNI i OSVETOLJUBIVI. Uvijek i oduvijek.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *