Prije desetak dana Tony Cetinski je, osvrćući se na stanje vezano uz korona virus,  poručio „da panika među ljudima mora prestati, a ne eskalirati. Upravo zbog toga mislim da se glazbom i pitomim druženjem s građanima može postići da nam se glave odmore po pitanju nametnute nam panike uzrokovane stalnim nabrajanjima novo oboljelih….“ I tako je odlučio sudjelovati na „Festivalu slobode“. To bi događanje trebala organizirati građanska inicijativa “Prava i slobode”. U svom pozivu ističu, „festivalom se želi poručiti da insistiramo na demokratskom društvu ljudskih prava, sloboda, znanja, ljudske solidarnosti i međusobnog uvažavanja.“ Poruka je u potpunosti prihvatljiva, ali meni u njoj nedostaje još jedan pojam – odgovornost! Slušanje glazbe je bez sumnje opuštajuće i smirujuće, ali okupiti ljude na nekom trgu potencijalno je opasno zbog nemogućnosti kontroliranja fizičkog razmaka kao i nošenje maski. Pogotovo, ako poneseni glazbom, slušatelji požele zaplesati ili se grliti međusobno.  

Sigurno je da gotovo svi osjećamo nelagodu i neizvjesnost zbog virusa koji je i dalje među nama, a kojem se još uvijek puno toga ne zna. Broj zaraženih se već danima ne smanjuje. A ljudima je najvjerojatnije najteža spoznaja što se ne vidi kraj ove „nove normalnosti“, dapače, započele su nove restrikcije.

Očito je među nama prisutna nesigurnost i sumnja hoćemo li ikada opet živjeti kao prije pandemije. Ipak, usprkos svemu, čini mi se da panika nije riječ koja najbolje opisuje sadašnje stanje u društvu. Prije bih rekla, da su ljudi umorni i „štufi“od različitih zabrana i preporuka, a sve veći broj ih, nažalost ne vjeruje u svrsishodnost i neophodnost mjera koje se propisuju. Mnogi su pak ljuti zbog ograničavanja slobode.

U posljednje se vrijeme, ističu neki, neopravdano upire prstom u mlade kao glavne krivce za širenje zaraze. Činjenica je, međutim, da je prosjek zaraženih do prije nekoliko dana bio znatno niži nego što je bio u proljeće. Činjenica je također, da se mladi više druže, grle i ljube, češće zaboravljaju ili pak ignoriraju preporuku o fizičkoj distanci. Češće nego stariji vjeruju da će njih bolest  mimoići… Ali naši mladi najčešće ne žive sami, već u obiteljima gdje mogu zaraziti starije. Reče netko, samo jedanput imaš 18 godina i ako u njima ne uživaš sada, gotovo je. Dogodine si drukčiji i sve će otići u nepovrat! Ali, zar to vrijedi samo za osamnaestogodišnjake?

Prvašići samo jednom u životu polaze po prvi puta u školu – bi li zaslužili da taj unikatni trenutak dožive u najboljem svijetlu, u radosti i uživanju, a ne u brojnim restrikcijama? Sreća da oni uglavnom ne znaju kako se u školu polazilo u „staroj normalnosti“.

Kao što si samo jednom osamnaestogodišnjak tako si i samo jednom osamdesetogodišnjak ili čak devedesetogodišnjak! I možda je to posljednji rođendan dotične osobe – hoće li ga smjeti proslaviti u krugu obitelji koja je možda iznimno brojna i raseljena diljem svijeta?  

 Pedeset godina zajedničkog života, zlatni pir. Neki i njega dočekaju. Ali možda taj poseban događaj, u sadašnjoj situaciji neće moći proslaviti kako bi željeli.

Neki će se uistinu vjenčati samo jedanput u životu i željeli bi proslaviti taj za njih uistinu poseban i nikada više ponovljiv dan. Hoće li to biti moguće?

Očito, život nije poremećen samo osamnaestogodišnjacima. Je li na djelu kršenje slobode, narušavanje ljudskih prava? Treba li se boriti protiv ograničenja koja nam ometaju življenje na koje smo bili navikli?! Činjenica je da nam je svima sloboda u mnogočemu ograničena, ali može li, mora li biti drukčije?

Čini se, da razmišljajući o slobodi, ipak često zaboravljamo i zanemarujemo odgovornost, u različitim ulogama koje obnašamo. Ne samo mi, obični ljudi. Da ne bi bilo zabune, pogotovo od naših političara, kao i od članova Nacionalnog stožera  civilne zaštite, očekujemo odgovornost u odlukama koje donose ograničavajući (opravdano ili ne) našu slobodu. Nije uvijek lako točno procijeniti jesu li određena ograničenja uistinu neophodna i jesu li usmjerena uistinu tamo gdje je najpotrebnije? 

Ne bi trebalo zaboraviti da se odgovornost očituje i u grijesima propusta – trebalo je nešto učiniti, trebalo je nešto zabraniti, ograničiti slobodu, a to se nije dogodilo!  Svima blizak primjer, su svakako zaštitne maske. Naš Stožer je često ponavljao, i kada su maske u pitanju, ali i neka druga ponašanja, da oni žele djelovati edukativno, a ne represivno te zbog toga preporučuju, a ne naređuju. Je li to bilo djelotvorno? Ako slobodan izbor u nekoj situaciji ugrožava zdravlje, možda i život, treba li ga dopustiti? Pogotovo ako u pitanju nije samo život onoga tko odlučuje već i mnogih u njegovoj blizini?

Je li sloboda izbora u doba korone doista nedodirljiva svetinja ili se ipak mnogo bolje osjeća u društvu svoje prijateljice odgovornosti? Možda da ipak prvo održimo FESTIVAL ODGOVORNOSTI!

2 Replies to “„FESTIVAL SLOBODE“

  1. Ako čovjek nije slobodan sam sebi, iznutra, džaba mu proklamirane slobode. Takvim odgovara anarhija… jer odgovornost i samoodgovornost podrazumijevaju vec usvojene standarde oslobođenosti od uvjetovanosti. A djeca, djeca oponašaju roditelje i starije. Pa imamo šta imamo. Odličan osvrt!!!

  2. Iako se s mnogih strana može čuti kako kršćanstvo zapravo sapinje čovjeka i guši ga, zatvara ga u svojim granicama, kod toga se ipak ističe jedna neporeciva činjenica: kršćanstvo je zapravo ono što čovjeku daje najveću moguću slobodu.
    Isus također upozorava da je svaki onaj koji čini grijeh rob grijeha. To znači da nije slobodan. Sam sebi uskraćuje slobodu. A gdje se dobiva ta sloboda? U Kristovoj riječi, jer i sam kaže: ‘Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.
    Da li je to najveća moguća sloboda? Razumski teško, ali ipak, za sada drugu višu, veću nemamo (ne poznajemo). Biti Isusov učenik dakako pretpostavlja pristajanje uz njegov nauk, uz istinu. Jer učenici djeluju onako kako ih je naučio učitelj.
    Čemu sve ovo?
    Pa održani festivali potpuni su promašaj sadašnje generacije, uz dodatak: politički su (na žalost) razumljivi, ali istovremeno potpuno NEOPRAVDANI. Iako je kurva od samog početka (jer nikada nije bilo volje da postane drugačija, bolja) , politika „diktira“ nerazumljiv negativan tempo svoje svakodnevne aktivnosti i NEODGOVORNOSTI. Ali na žalost i to u cijeloj stvari nije najbitnije: u komentarima „festivala“ nedostaje osvrt na prisustvo politike. „Festivali“ su primjer u kojem građansko društvo gubi utakmicu, meč, zapravo SVE. Napad političke desnice je sintagma kojom u aktualnom političkom životu označavamo uglavnom konzervativne struje unutar političkog spektra. Znamo da politička desnica polazi od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Smatra da proizlazi nejednakost kao “neizbježna”, “prirodna”, “normalna” i “poželjna”. Klasična desnica smatra opravdanim razlike ljudi po nasljeđu i obiteljskoj tradiciji a liberalna desnica drži nejednakost samo opravdanom ako je rezultat poštenog tržišnog natjecanja.
    Desni blok političkih stranaka obuhvaća široku paletu u koju spadaju monarhističke, aristokratske, teokratske, reakcionarne i kontrarevolucionarne stranke. Ekstremna desnica obuhvaća i fašizam ili nacionalni socijalizam odnosno nacizam.
    A gdje smo u svem tome mi? Zabravimo na čas koronu kao razlog okupljanja? Ostatak analize događanja upravo je zastrašujući. Desnica skuplja bodove naivnih, uživa da ljevice nema, a centar kao „stara pizda“ čuva svoj položaj za neka druga, buduća, bolja vremena.
    Sram nas bilo sve. Posebno nas neutralne građane.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *