Hod za život – zvuči doista plemenito, pozitivno, rekla bih prihvatljivo svakome. Na teoretskom planu svi se slažemo da je ljudski život uistinu vrijedan i to život svakog čovjeka, malog i odraslog, bijelog i crnog, vjernika i ateiste, zdravog i bolesnog, bogatog i siromašnog, rođenog i nerođenog.

Prvi transparent na povorci Hoda za život, u Sisku, koja je održana prije nekoliko dana imao je poruku: „Za zaštitu svakog ljudskog života!“ Ako je svaki život uistinu svetinja kako to da djeca u dječjim domovima godinama željno čekaju posvojenje dok im neke administrativne zamke umanjuju izglede za povratak u koliko toliko normalan život? A što je s djecom koja žive na rubu siromaštva i nerijetko dolaze gladna u školu? A mali onkološki pacijenti koji novu bolnicu u Zagrebu čekaju kao ozebao sunce? Treba li hodati za njihov život? A djeca s posebnim potrebama koja doista imaju zakonsko pravo školovati se u redovitim školama, ali  je to pravo vrlo često samo formalizam jer o njihovim patnjama koje su posljedica nerazumijevanja i često neadekvatnoga tretmana, malo znamo.

Što je sa životom mladih samohranih majki koje su odlučile roditi dijete, koje su sačuvale novi život ali, ali bez materijalnih sredstava jedva preživljavaju ako ih obitelj  ne prihvaća i ne pomaže im? Ima li dovoljno onih koji su im uistinu spremni pomoći, zaštiti i njih i dijete?

Možda će se netko i začuditi ali i stari ljudi pripadaju kategoriji ljudi  – zar oni ne zavrjeđuju da se hoda za njihov dostojanstven život i u materijalnom i u psihološkom smislu?

Ne bi li hodači za život trebali braniti i dostojanstvo i život silovanih žena i javno ustati protiv bagateliziranja i banaliziranja te problematike s kojom neki pokušavaju prikupiti toliko željene političke poene? Međutim, čini se da uistinu nije dovoljno samo hodati za život, pogotovo ako se on svede samo na šetnju s transparentima, jednom godišnje. Potrebno je trčati za svaki život, svakog dana, vodeći brigu ne samo o nerođenoj djeci, već i o svim kategorijama rođenih.

Hodali ili trčali, u povorkama ili pojedinačno često ipak zaboravljamo na jedan važan aspekt života, a to je mentalno zdravlje. Epidemija covid -19 je jasno pokazala da ljudski život nije dovoljno čuvati samo na fizičkoj razini, očuvati ga od tjelesne bolesti, već da je nužno potrebno brinuti se i o mentalnom zdravlju ljudi. Fizički štiteći djecu u bolnicama, osudili smo ih na život bez kontakta s roditeljima. Sasvim mala djeca mogu i zaboraviti svoje roditelje ako ih ne viđaju tjednima. Kada im se roditelji opet ukažu to će za djecu biti strana lica. Ona malo veća djeca također nužno trebaju toplinu i dodir svoje mame, tate.  I u skafanderu ako treba, ali  mama/tata će štiteći mentalno zdravlje svog djeteta znatno utjecati i na njegovo fizičko stanje.

Jasno je da su stanari doma za stare i nemoćne skloniji obolijevanju od mlađeg naraštaja, ali i njihovo mentalno zdravlje je u toj cijeloj priči iznimno važno. Tužni, osamljeni, izolirani iako fizički zaštićeni od vanjskih utjecaja postaju lak plijen za bolest.  Osobni kontakti s najbližima, makar i preko prozora ili na daljinu na neki drugi način, puno bi im značili. Vidjeti drago lice, čuti poznati glas, čuti riječi podrške od nekog svog.

Prije ovog novog buđenja epidemije bilo je očito da smo opet počeli uzimati život zdravo za gotovo. Sloboda koja se manifestira u neodgovornom ponašanju, može biti kobna, barem za neke. Činjenica da nas nitko nije prisiljavao već da smo mogli sami birati hoćemo se s nekim rukovati, zagrliti, možda i poljubiti, hoćemo li staviti masku na lice u zatvorenom prostoru, hoćemo li se pridržavati fizičke udaljenosti kad god se ukaže potreba za tim, obija nam se o glavu. Sloboda se pokazala vrlo zahtjevnom. Čini se da „preporuča se“ ne nailazi na plodno tlo u nas.  Da je bilo malo više odgovornosti, ozbiljnosti, umjerenosti i opreza i teniski  turnir u Zadru mogao je proći bez žrtava i bez velike blamaže.

Dok su jednom prilikom Židovi Isusa klevetali On ih je blagoslivljao. Učenici su bili začuđeni Njegovim ponašanjem, a On je to komentirao: „Svaki čovjek može dijeliti samo ono što posjeduje“. Što ćemo mi nastaviti dijeliti s drugima? Razumnost, suosjećanje i odgovornost ili možda samo različite transparente?!   

2 Replies to “HOD ZA ŽIVOT ?!

  1. Zagovaranje da silovana žena zadrži dijete i odgaja ga u radosti i ljubavi graniči sa SF filmom. Je li silovanje možda čin obostrane ljubavi partnera ili monstruzno i traumatično kazneno djelo?
    Šta je Hodu za život žena?
    Samo ogoljela maternica. I ništa više. Možda bi ženi još trebalo iščupat mozak, izvadit dušu i usisat emocije pa eto idola Hodu koji nas vraća u mračni srednji vijek.
    Ne daj, Bože, da to bude #novonormalno#

    1. …„Da je bilo malo više odgovornosti, ozbiljnosti, umjerenosti i opreza i teniski turnir u Zadru mogao je proći bez žrtava i bez velike blamaže.“…
      NE. Nije mogao jer radi se o „hrpi“, ili budimo pristojniji „sportskoj skupini“ iznadprosječno bogatih ljudi (pojedinaca) kojima smo kao društvo dopustili da donose odluke bez svakog kriterija ili previše smisla, upravo zbog toga što su bogati, a nama se sviđa gledati ih kako se znoje i stenju, navodno uživajući u svakom svom novom sportskom potezu i umijeću. Ali do svakog udarca reketom došlo je jedino zbog činjenice da je time zarađena određena (neprimijereno visoka) suma novaca, bez obzira na valute, tečajeve, kursne liste, ili stanje tržišta zlata ili dijamanata u trenutku udaranja loptice.
      Takvim osobama potpuno je svejedno da li ćete Vi ili ja, ili možda naš susjed, biti zaražen nekim virusom koji ionako napada samo siromašne i/ili prosječne članove našeg društva. I ne samo to: molim da se prihvati ideja izrečena na samom startu turnira: moramo pokazati da se ne bojimo virusa, da želimo pobjedu i vraćanje u „normalu“, novi ili staru sasvim je svejedno za tenisače, jer bitno je samo da je svaka normala naplativa i isplativa. Sve ostalo je problem koji se tenisača ne tiče nimalo, a rizik je bio daleko manji nego prilikom svakog održavanja formule 1., jer i tamo NOVAC nikoga ne brine previše, sve dok se oplođuje… Na kraju ono najvažnije: ukoliko bi se i neki od sudionika turnira zarazio (a ipak se je zarazio), neće biti previše brige oko toga jer platiti će si dobro liječenje, brzi oporavak…i…i… gdje je onda uopće bilo kakav problem? (možda samo u nama samima koji si dopuštamo da našim životima upravljaju likovi koji cijeli život samo udaraju loptice, viču i psuju, bez svake potrebe, reda ili bilo kakvog smisla…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *