Mnogo smo puta ovih dana slušali kako je nastupilo vrijeme tzv. „nove normalnosti“. To bi trebalo značiti da bi bilo poželjno da se nekih navika odreknemo i usvojimo neke nove, više zaštićujuće, u sadašnjoj situaciji. Jer, iako je epidemiološka situacija u nas, kako kažu stručnjaci izrazito povoljna, oprez i dalje nije na  odmet.

Čini mi se da su neki to „novo normalno“ shvatili na čudan način, da ne kažem nakaradno. Razmišljam o školi u tim novim okolnostima. Imam dojam da se škola umorila od svoje odgojne uloge. I sada se u novoj normali ukazuje prilika za promjene – budući da odgojni dio u školskom sustavu i tako samo stvara probleme, možda bi svima više odgovaralo da škole prestanemo tretirati kao odgojno obrazovne institucije? I što je to uopće odgoj u današnje vrijeme?

Prije nekoliko dana proširila se vijest kako su u jednoj osnovnoj školi četiri prvašića ostala bez ručka. Hrane je bilo dovoljno, ali četvoro mališana je gladovalo. A djeci koja su poželjela iskazati solidarnost i podijeliti svoj obrok s onima koji ga nisu dobili, to je bilo zabranjeno.

„Nova normala“ očito više ne prihvaća zakonske odredbe po kojima su roditelji odgovorni za postupke svoje maloljetne djece, već se pila okreće naopako. Sada djeca ispaštaju za neodgovorno ponašanje roditelja!!! Odgovorni u školi kažu, da roditelji te djece nisu od početka školske godine podmirili svoje obveze tj. nisu platili troškove školske prehrane. Budući da uprava škole nije pronašla djelotvoran način kako bi riješila nastali problem, odlučila je kazniti djecu! Iskreno se nadam da ta „nova normala“ ipak neće zaživjeti.

Školstvo se istaklo u još jednoj novini.  Naime, Ministrica je donijela uredbu na temelju koje se „učenicima od prvog do četvrtog razreda omogućuje  prijelaz u viši razred bez obzira na ocjene, dakle neće se moći pasti, a od petog do osmog i u srednjoj školi, svi dobivaju dodatne šanse za popravak“, dakle pravo na popravak imat će i učenici sa četiri negativne ocjene.

 Je li to plemenito i puno razumijevanja za učenike kojima je ova školska godina doista bila turbulentna ili je ta uredba na tragu brisanja odgojnog elementa u funkcioniranju škola?

Ne volim generalizacije jer one rijetko na dobar način opisuju neko događanje, stanje. Tako i ovo. Sigurno je bilo đaka koji su imali velikih poteškoća s nastavom na daljinu. Tko zna u kakvim uvjetima žive đaci koji su morali koristiti računalo svakodnevno? Ako je u nekoj obitelji bio veći broj đaka jesu li svi imali potrebne uvjete za rad? Ako se učenik nije snašao u radu s računalom, koliko je bilo obitelji u kojima nije bilo  nikoga tko bi mu pomogao? Ali i kada su roditelji bili kod kuće, ako su imali više đaka, jesu li uz posao koji su oni morali obavljati od kuće, stizali kontrolirati dijete ili mu pomoći kada je to bilo potrebno? I tako bi se moglo redati još mnogo pitanja koja ukazuju da to da treba imati razumijevanja za učenike koji nisu uspijevali ispuniti sve svoje obveze.

Ali, bilo je i bit će učenika, pogotovo malo starijih, koji su nastojali maksimalno zlorabiti ovu situaciju. Ignorirali su svoje obveze, vjerujući da će na kraju sve biti  povoljno riješeno u njihovu korist. Učenicima koji su zanemarivali svoje obveze, koji su izravno iskazivali neposluh i nemar to blagonaklono oprostiti, doista je uništavanje odgojne uloge škole, a i autoriteta učitelja. „Novo normalno“ očito im poručuju da bezbrižno smiju zanemarivati sve svoje dužnosti, ignorirati zahtjeve roditelja i učitelja, jer tko više cijeni odgovornost, radišnost, marljivost?

„Nova normalnost“ je, čini se, ozbiljno zakinula i sve učenike koji su stekli pravo sudjelovati na državnom natjecanju iz nekog ili više školskih predmeta. Navodno je epidemiološka situacija uzrok neodržavanja natjecanja. Uz malo dobre volje, poštujući učenike koji se trude i sposobni su, kao i njihove mentore, moglo se natjecanje prilagoditi uvjetima koje je situacija diktirala. „Novo normalno“ ih je nažalost oštetilo, umjesto da nagradi  njihov trud, ustrajnost, marljivost i sjajan uspjeh u određenom predmetu koji im  je otvorio put na natjecanje.  

Očito su mnogi naivno povjerovali da će vrijeme nakon karantene biti vrijeme svojevrsnog buđenja; da ćemo shvatiti  da možemo kvalitetnije živjeti, brinući se više i o sebi ali i o dobrobiti svojih bližnjih; da ćemo shvatiti da možemo ugodno živjeti i hodajući, ponekad i polako, a ne samo trčeći; da više nećemo  uzimati zdravo za gotovo, sve ono dobro što imamo.  

 „Novo normalno“ ne mora značiti samo odricanje od nečega, gubitak, vježbanje strogoće na nov način, već naprotiv, značajne dobitke! Kao i mnogo puta do sada, sve ovisi o nama.

One Reply to “NOVO NORMALNO”

  1. Pojam normalnosti se mijenja kroz cijelu našu povijest pa bi čovjek očekivao da smo se generalno unormarili, učeći na greškama. Tehnologija ide divovskim koracima naprijed. Otvara neslućene mogučnosti dobra i zla. A mi smo još na stupnju razvoja u kojem se dijelimo i mrzimo od boje kože do osporavanja konzumiranja i življenja temeljnih ljudskih prava. Dok ne postanemo generalno normalni tesko da možemo normalno raditi i normalnost očekivati. Mi smo grneralno odstupanje. A normalnost čeka svoj povijesni moment. Možda kao big bang.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *