Odluka biskupska o zabrani okupljanja u crkvama  je stupila na snagu dan nakon što je Nacionalni stožer civilne zaštite zabranio sva okupljanja te vrste. Time su biskupi, čini mi se ipak pokazali određenu zadršku prema uputama civilnih vlasti, što mislim da nije bio dobar primjer vjernicima. A možda ni svim svećenicima. Jer, i nakon te odredbe u kojoj se između ostalo ističe „da nam je svima kršćanska dužnost posvjedočiti solidarnost i učiniti sve da bi se spriječilo širenje virusa“,  javljaju se svećenici koji ne žele poslušati ni savjete epidemiologa, a ne slušaju ni biskupe, već su odlučili držati mise u svojim crkvama. Ali ni to nije bilo dovoljno. Don Josip Delaš je vrijeđao policajce koji su obavljali svoju dužnost, čak zazivao Boga da ih kazni. I dodatno izjavio da oni nisu hrvatski policajci, već milicija iz nekog drugog vremena. A za svoje sramotno ponašanje dobit će, najvjerojatnije samo prijavu za remećenje reda i mira. Biskupi su se istina ogradili od njegova ponašanja, izrazili žaljenje, ali što dalje? Do koje granice može sezati neposluh nekog svećenika bez adekvatnih sankcija? Nije li se dotični pri ređenju obvezao na poslušnost? Jer don Josip očito među vjernicima širi opasne i bogohulne ideje.

“Svaka čast velečasnom! Vidi se tko je Kristov vojnik. Bolje s Kristom bolestan umrijet, nego zdrav bez Krista živjeti”, napisao je jedan od čitatelja na stranici Bitno.net. čuvši za čin neposluha dotičnog svećenika. Zaista, nevjerojatna i opasna misaona konstrukcija. Oni koji slušaju savjete Nacionalnog stožera, koji se dakle ponašaju odgovorno jer se brinu o svom zdravlju ali i zdravlju svojih bližnjih, pripadaju kategoriji onih koji žive bez Krista?! Odnosi li se to i na nadbiskupa Barišića koji je misu na Cvjetnicu održao u praznoj katedrali sv. Duje i na Papu koji također tog dana držao misu u praznoj bazilici sv. Petra?

Pitam se u kojeg to boga vjeruju neposlušni svećenici a i oni vjernici koji ih u tome podržavaju i slijede? U kršćanskog, sigurno ne. Neodgovorno i nerazumno ponašanje koje može imati opasne posljedice za mnoge, sigurno nije po volji Bogu. U vremenima sličnih kriza u povijesti, kršćani nisu zanovijetali, ni prkosili što ne mogu ući u crkve. Uglavnom su pomagali bližnjima, koliko su mogli i znali. Mene su učili da je kršćanski Bog, Ljubav i Dobrota. I baš takav Bog je ljudima dao slobodu da biraju hoće li pokušavati biti što sličniji Njemu, hoće li se truditi biti suosjećajni, odgovorni, solidarni, miroljubivi, poštivati jedni druge ili će se odlučiti za neposluh, oholost, bahatost, zavist, nasilničko ponašanje, mržnju…

Razumljivo je da nam, pogotovo u vrijeme Korizme i u Velikom tjednu nedostaju obredi u crkvama kojima smo godinama prisustvovali u uvjerenju da tako uvijek mora biti. Ali, doživjeli smo i da ne mora tako biti. Ipak, naše crkve i sve što se u njima događa su sredstva kojima pokušavamo doprijeti do Boga, ali ne i sam Bog.

Temeljno je pitanje možemo li, želimo li u tišini svog doma razmišljati o bitnoj poruci Uskrsa, poruci koju ne može poništiti niti umanjiti njezin smisao neodlazak u crkvu. I sada u doba epidemije, odnosno pandemije svi oni koji na različite načine brinu o svojim bližnjima i liječnici i medicinske sestre i tehničari, i policija, i volonteri i mnogi neznani pomagači slijede Božju poruku. S mnogo više čovjekoljublja nego neposlušni svećenici. Pa i svi mi koji ostajemo u svojim kućama na pasivan način sudjelujemo u smanjenju razmjera ove pošasti. I vjerujem da je Bog i s nama zadovoljan.

Jedna, mnogo puta ponavljana priča kaže da Boga zanima kako se vjernici ponašaju kada izađu iz crkve. Iskazuju li suosjećanje, razumijevanje prema bližnjemu, jesu li spremni pomoći ugroženima, ogleda li se u njihovom ponašanju čovjekoljublje? Ili, izlaskom iz crkve vjernik zaboravlja da je vjernik, kršćanin. Jer on svoje kršćanstvo odrađuje samo nedjeljama i možda blagdanima dok traje misa. I zato nam Bog poručuje: „Čekam te vani“ i tek ću tada znati je li tvoj boravak u crkvi samo farsa ili istinsko uvjerenje. Slijediš li me ili me pokušavaš prevariti?

Kada padne svježi snijeg onda se u njemu jasno vide stope onoga tko je određenim putem prošao. Trag se ne može sakriti. Tako i ovo vrijeme korone pruža dobru priliku da svi sa zaštitnim maskicama na licu ali bez životnih maski pokažemo kakvi smo uistinu ljudi. A pogotovo je ovo prilika da se vidi kakva je naša vjera. Parolaška, prigodničarska, svađalačka, osvetoljubiva? Jesu li obredi u crkvi za nas poput kazališne predstave? Jesmo li samo religiozni, a za duhovnost nismo ni čuli? Ako izostanu obredi, stižu li uopće bitne kršćanske poruke do našeg srca?

Ili je za nas vjera ipak način života prožet razumijevanjem, tolerancijom, ljubavlju, empatijom, odgovornošću, poštivanjem svakog čovjeka ma gdje se nalazili. I u crkvi, ali jednako tako i zvan nje.

One Reply to “VJERA U DOBA KORONE”

  1. Nikad, do sada, ovakve prilike bit toliko vremena s obitelji.
    Nikad toliko vremena pročistit sebe i svoje misli.
    Nikad ovakve prilike sljubit se s danima pred nama.
    Sljubit se sa sobom.
    Nikad ovakve prilike pokazat kako malo može postat puno.
    I kako mi mali možemo biti veliki.

    Propuštamo još jednu priliku biti ljudi.

    “Čuvaj se, pa ću te čuvat!”
    Propuštamo još jednu priliku bit dosljedni i u vjeri,
    Samo smo dosljedni u konzumenizmu. Neka stol bude pun. Neka ništa ne uzmanjka. Sve ulazi na usta. Iz usta sve manje dobroga.

    Za Delaša očekujem izopćenje. Sve manje bi bilo bogohulno. Pa da vidimo kako hijerahija u Crkvi Boga ljubi. I čovjeka nadasve. Jedno bez drugoga ne postoji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *