U školi kao odgojno obrazovnoj instituciji đaci nauče i ponešto od onoga što će im izravno ili neizravno biti potrebno za snalaženje u životu. Hoće li nastupajuća  „Škola za život“ nešto bitno promijeniti, nisam sigurna.  Ipak, ma kako škola funkcionirala, ne bi se smjelo zaboraviti da okruženje u kojem odrastaju naša djeca i mladi ima veliki utjecaj na na njih, na formiranje njihovih ličnosti.

Neki su vjerovali da će se uvođenje  vjeronauka u škole pozitivno odraziti na ponašanje djece i mladih, socijalizirati ih u vjerničkom, humanističkom duhu. Nažalost, kod većine nije došlo do prelijevanja naučenog u školi, u svakodnevno ponašanje. Katolika ima svugdje oko nas, a divljaštva, korupcije i nemorala ipak je u izobilju u različitim sferama.

Svi bismo vjerojatno željeli da opće okruženje u kojem odrastaju djeca i mladi, ta svakodnevna škola za život što više odiše poštivanjem zakona, tolerancijom, altruizmom, poštenjem, odgovornošću, empatijom,…  Ali u tome nismo baš uspješni.

Poplava odlikaša među našim osmašima, uz enormno velik broj izostanaka s nastave  vrlo su jasna poruka za život. Škola laganja, varanja i neodgovornosti njeguje se već godinama i teško je vjerovati da nije imala i da neće imati i u budućnosti utjecaja na živote generacija mladih. Na mnogim školama postoje natpisi kako su to mjesta nulte tolerancije na nasilje. Ali i u tim školama a i izvan njih nasilje buja i nažalost povratna informacija koja ne može mimoići naše mlade, vrlo često ukazuje na neadekvatan odnos prema nasilnicima. Zakazuje prevencija, zakazuje i represija.  Svakodnevno.

U školama se uči (barem se nadam da je tako) da je fašistički režim bio zločinački, ubijalo se ljude zbog nacionalnosti, boje kože, vjeroispovijesti. Tada je prvi puta korišten pozdrav „Za dom spremni“. To je notorna činjenica.  A kakvu onda životnu poruku šaljemo mladima tolerirajući i potičući taj pozdrav na koncertima, sportskim događanjima i drugim javnim manifestacijama?

Dobru poduku iz životnog predmeta licemjerje šaljemo mladima odnosom prema Kninu i Vukovaru. Tih se gradova sjetimo jednom na godinu, jedan dan vlada euforija, nižu se kojekakva obećanja a onda se veo zaborava spusti na probleme svakodnevnog života građana tih gradova!

Naši gradski autobusi i ulice također su svakodnevni poligon škole za život. Ako na primjer, nasilnici koji napadnu vozača autobusa ostanu nekažnjeni, to je nažalost nekima poticaj da pokušaju nešto slično. Naravno, kad vozač autobusa održi lekciju pristojnosti svim putnicima jer nitko nije samoinicijativno ustupio mjesto za sjedenje trudnici i to je važna životna lekcija! Ako divljaci u crnim majicama koji su na na ulici premlatili crnce prođu bez adekvatne kazne, i to je poruka za život.

„Ne može to sa mnom!“ Tako je odgovorio taksist dubrovačkog Plavog taksija nakon što je shvatio da vožnju trebaju dvije žene u invalidskim kolicima. I? Taksiste se opravdalo pričom da su im automobili premali za električna kolica tih osoba!

U ove ljetne dane brojni gliseri i druga plovila voze prebrzo i preblizu obale. Uglavnom nekažnjeno. Čak i kada netko strada, kao što se to nedavno dogodilo mladoj Njemici u Malinskoj, pokušava se relativizirati odgovornost počinitelja. Zastrašujuća je poruka te životne škole.

Stvarna škola za život ne poznaje praznike, svoja vrata nikada ne zatvara. U njoj ima izvanrednih učitelja, od kojih se doista može mnogo naučiti i koje vrijedi slijediti. Ali ima i onih čija je pouka očito štetna i opasna. Ima i onih čije je poučavanje na prvi pogled prihvatljivo, poželjno, ponekad čak fascinirajuće. Ipak, ta fasada skriva ponašanja koja bi pristojni građani trebali ocijeniti ocjenom nedovoljan i nedopustiti da takvi podučavaju mladi naraštaj, u bilo kojoj sferi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *